Dodir kojim dodirujemo Isusa pretvorimo u dodir kojim s djelotvornom ljubavlju dodirujemo svoju braću i sestre, osobito one koji su danas isključeni i mrtvi
13. nedjelja kroz godinu (B), 2018.
U mnoštvu koje je dočekalo Isusa koji se vratio u Kafarnaum bio je i jedan poseban čovjek. Njegova posebnost je dvostruka. On je bio nadstojnika sinagoge. I bio je otac kojemu je kći bila bolesna. Ovaj put u njemu je prevagnuo otac nad službom nadstojnika sinagoge. Kleknuo je pred Isusa uz molbu: „Kćerkica mi je na umoru! Dođi, stavi ruke na nju da ozdravi i ostane u životu!“ Isus se, praćen od učenika i mnoštva, uputio prema njegovu domu da mu ispuni želju. No prije nego li je tamo stigao dogodile su se još dvije stvari koje cijeli ovaj događaj čine dodatno zanimljivim.
Najprije je Isusa iz mnoštva anonimno dodirnula neka bolesna žena. I istog trenutka ozdravila od dvanaestogodišnjeg krvarenja. Ozdravljenje je za nju značilo više od fizičkog ozdravljenja. Bilo je to istovremeno i oslobođenje od religiozne i društvene isključenosti. Ali postojao je u tome dodiru i ozdravljenju jedan problem. Ona nije smjela biti tu u mnoštvu. I nije smjela dodirnuti Isusa. Zato se skrivala. I zato je bila sva u strahu nakon što je Isus prekinuo svoj put pitajući se tko ga se dotaknuo. Isus je osjetio njezin dodir. I ona je osjetila taj dodir. Osjetila je da je ozdravila. To ju je ispunilo radošću. I istovremeno prestrašio. Bojala se kazne zbog toga što je prekršila Zakon. Isusu je, međutim, važniji čovjek nego li Zakon. Našavši je, on je nije kritizirao nego ju je pohvalio. I stavio ju je svojim učenicima i mnoštvu, ali i svima nama za uzor hvaleći njezinu vjeru. I istovremeno nam je svima poslao veoma snažnu poruku da vjera u njega ne isključuje, nego uključuje.
Ne znamo kako su na to reagirali Isusovi suvremenici. Možda je njihovu reakciju zaustavilo ono što se dogodilo nakon toga, a dogodilo se to da su došli nadstojnikovi s porukom da je djevojčica umrla i da više nema potrebe mučiti Isusa. Isus ne prihvaća njihov zaključak nego nastavlja svoj put pozivajući nadstojnika da se ne boji, nego da samo vjeruje. Za Isusa djevojčica nije mrtva, a tim i nepovratno izgubljena, nego samo spava te ju je moguće probuditi, ponovo vratiti. I tim je njemu i svima nama poslao drugu važnu poruku da za njega nitko nije mrtav i trajno izgubljen. Oni su mu se smijali. I danas to mnogi čine. Ishod nam je poznat. Isus „primi dijete za ruku govoreći: ‘Talita, kum!’, što znači: ‘Djevojko! Zapovijedam ti, ustani!’ I djevojka odmah usta i poče hodati.“
Ono što, uz broj dvanaest koji sugerira da evanđelist u bolesnoj ženi koja krvari i djevojčici koja je umrla prepoznaje Izraelski narod kojega samo Isus može ozdraviti i oživjeti ako mu priđe i dotakne ga s vjerom, povezuje ova dva događaja je dodir Isusa koji ozdravlja. Prvi dodir Isusa je bilo svjesno učinjen od žene, a nesvjesno od Isusa. I žena je svejedno ozdravila. Drugog dodira nije bila svjesna djevojčica, ali ga je bio svjestan Isus. Isus, potaknut vjerom djevojčičinog oca, dodiruje i oživljuje usnulu djevojčicu. Ni u jednom ni u drugom slučaju to nije običan dodir. I drugi su, uključujući i Isusove učenike koji to primjećuju, dodirivali Isusa, ali ništa se nije događalo. I dalje su i učenici i svi drugi za Isusa, a i Isus za njih, bili dio mnoštva. Njihovo doticanje je bio pritisak i guranje, ali nije bilo dodir. Koliko i nas danas na sličan način susreće Isusa u misi, sakramentima, osobito euharistiji koju primamo u pričesti, u braći i sestrama, a taj susret nas ne mijenja jer ga ne pretvaramo u dodir? Ostajemo isti kao prije. Ništa ne osjećamo. Ono što dodir koji nam opisuje današnji evanđeoski ulomak čini posebnim, a što nama tako često nedostaje u našim susretima s Isusom, je vjera. „Kćeri, vjera te tvoja spasila!“, kaže Isus nepoznatoj ženi. Slično Isus govori i Jairu nakon što su njegovi došli sa žalosnom viješću da je djevojčica mrtva: „Ne boj se! Samo vjeruj!“
Snaga vjere uspijeva u prividno običnoj situaciji otkriti nove mogućnosti, nevidljive onima koji nemaju vjere. U tome je prednost bolesne žene i nadstojnika Jaira u odnosu na Isusove učenike mnoštvo koje opisuje današnje evanđelje. I posebnost njihovog dodira. Zato se bolesna žena dotiče Isusa drukčije od drugih, a Jair ga poziva u svoj dom. Zato je i Isus mogao osjetiti da je iz njega izišla ozdravljujuća snaga. I mogao je reći: „Dijete nije umrlo, nego spava.“ Vjera i u bolesti i u stvarnosti smrti vidi nove mogućnosti, drukčiju stvarnost, inače nevidljivu bez vjere.
Osobitost ove vjere nije u tome da nas oslobađa bolesti i patnje, žalosti i smrti, nego da nas osposobljava da i kroz bol i patnju, žalost i smrt, možemo vidjeti drugačiju stvarnost, onu koju nam nudi naš Gospodin. Ovakva vjera znade da ispod površine boli i patnje, žalosti i smrti, postoji Božja ljubav koja nam uvijek ponovo nudi novu mogućnost. Onaj koji s vjerom otkrije tu stvarnost Božje ljubavi, sposoban je shvatiti ono što je shvatio autor Knjige Mudrosti u ulomku koji nam je ponuđen kao prvo čitanje, a on je shvatio da „Bog nije stvorio smrt niti se raduje propasti živih.“ Bolest i smrt, sa svim onim što sa sobom nose, tad prestaju biti glasnici Boga osvete, kazne i osude, kako i nama to sugerira zavidni napasnik, a postaju izvrsna prigoda za očitovanje Božjeg spasenja. Bog prestaje biti Bog smrti, a postaje Bog života, Bog koji dozvoljava da ga se dotakne u Isusu iz Nazareta kako bi život koji struji u njemu prostrujio i u našim životima, ali i u životima onih koje ljubimo. Ovo je zapravo vjera u Boga koji je, premda bogat, samoga sebe u Isusu iz Nazareta osiromašio radi nas, da bismo se mi mogli obogatiti njegovim siromaštvom, kako nam to objašnjava sv. Pavao u ulomku iz Druge poslanice Korinćanima koji nam je ponuđen kao drugo čitanje. Takva vjera nije nešto što se samo ispovijeda. Takva vjera se živi. Ili nije vjera. To je darežljiva vjera koja onaj dodir kojim dodirujemo Isusa u misi i pričesti, njegovoj riječi, sakramentima, Crkvi, u našoj svakodnevici pretvara u dodir kojim s djelotvornom ljubavlju dodirujemo svoju braću i sestre, osobito one koji su danas na različite načine isključeni i mrtvi, poput bolesne žene i Jairove kćeri, omogućujući i njima da s vjerom mogu dodirnuti Isusa. I da on može dodirnuti njih. I po tom čudesnom dodiru, dodiru vjere, da mogu ozdraviti i oživjeti, biti dio Božjeg naroda – Crkve, Božji sinovi i kćeri i naša ljubljena braća i sestre.
Za one koji žele više:
http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=682
http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=3379