Iako nas je današnji ulomak iz Prve knjige o kraljevima prisjetio jedne od završnih epizoda iz života proroka Ilije, prvi dio današnjeg evanđeoskog ulomka u kojemu Jakov i Ivan pitaju Isusa hoće li zazvati s neba oganj na samarijansko selo koje ih nije primilo, upućuje nas na jednu drugu epizodu iz njegovog života. Riječ je o početku Druge knjige o kraljevima koji govori o tome kako je prorok Ilija dvaput sazvao oganj s neba na pedesetnike i pedesetoricu vojnika koji su mu bili poslani od bolesnog kralja Ahazje kojemu je Ilija prorekao smrt jer je, odbacujući pravog Boga, pomoć tražio od ekronskog boga Baal Zabuba.
Isus ima drukčije mišljenje od starozavjetnog proroka Ilije i od svojih učenika o tome kako trebaju proći oni koji se ne žele klanjati jedinom pravom Bogu, odnosno onima koji njega ne žele prihvatiti. Zato ne samo da nije udovoljio Jakovu i Ivanu zazivajući oganj s neba na one koji ga nisu prihvatili, nego ih je prekorio zbog takvog razmišljanja. I otišao u drugo selo, onima koji ga žele ugostiti.
Isus ovim prijekorom želi jasno dati do znanja da Bog nikoga ni na što ne želi prisiliti. On poštuje čovjekovu slobodu. Ovo znači da možemo i ne prihvatiti Boga. I da za to, barem u ovozemaljskom poretku stvari koji je obilježen Božjom strpljivošću i milosrđem, nema i ne smije biti posljedica. Zapravo ima ih, ali ne tako da Bog na nekoga baca oganj s neba i bilo što drugo, i osobito ne tako da bismo mi nekoga odbacivali zato što on odbacuje Boga, nego zbog same činjenice da izbor života bez Boga ima posljedice. Kad se u svojoj slobodi izabere biti bez Boga, izabere se, često nesvjesno, i to da se postupno izgubi i sve ostalo, uključujući i čovjeka. Bez obzira na to, mi nemamo pravo nikoga prisiliti da prihvati Isusa. Mi Isusa možemo, a i moramo, kao njegovi glasnici koje i danas šalje pred sobom, samo nuditi. I ako ga netko ne prihvati to poštivati. I ići dalje u potragu za onima koji će ga prihvatiti.
Današnje evanđelje ima, međutim, i drugi dio koji ne govori o onima koji Isusa ne prihvaćaju, nego o onima koji ga prihvaćaju. Njima Isus poručuje da njega prihvatiti ne znači samo to reći, nego da to znači i ostaviti sve drugo i svakog drugog. Ne može se njega prihvatiti, a nastaviti i dalje prihvaćati i slijediti boga Baal Zabuba koji danas, kao i jučer, dolazi u različitim oblicima. Osobito smo u opasnosti da to učinimo kad nam je teško. Isusa se ne prihvaća samo riječima, nego životom. I to u svim situacijama. I kad nam ide i kad nam ne ide. U protivnom ga se uopće ne prihvaća. Zato oni koji su Isusa prihvatili, trebaju prihvatiti i uvjete koje to prihvaćanje nosi sa sobom.
Ovaj dio evanđeoskog ulomka je sa svojom porukom povezan sa spomenutim ulomkom iz prvog čitanja koje je prigovorilo o radikalnosti proročkog poziva. Ilija je upućen od Boga pozvao Elizaja da bude prorok namjesto njega, ali niti Ilija niti Elizej ne odlučuju što taj poziv sa sobom nosi. Bog odlučuje što znači odazvati mu se. Elizej može birati hoće li ili neće prihvatiti Gospodinov poziv, ali ne može birati što Gospodinov poziv u sebi znači. To nije ni u Ilijinoj ovlasti. Zato mu i kaže: »Idi, vrati se; ja sam svoje učinio.« Elizej ne može, drugim riječima, u proročkom pozivu izabrati ono što mu se sviđa, a odbaciti ono što mu se ne sviđa. Ne može proročki slijediti Gospodina i voditi brigu o svojim privatnim interesima i odnosima. Poziv se nudi i prihvaća u svojoj cjelini ili se ne prihvaća.
Slično je i s onima koji su odlučili prihvatiti Isusa i njegov poziv. Isus nam nudi sasvim određen poziv. On mu je odredio sadržaj, a ne mi. Mi smo ga slobodni prihvatili ili ne prihvatiti, ali nismo slobodni odlučivati o sadržaju poziva. Ne možemo iz kršćanstva, odnosno, da budemo još određeniji, iz onoga što naučava Katolička Crkva, uzimati ono što nam se sviđa, a odbacivati ono što nam se ne sviđa. Tko tako čini, nije kršćanin, odnosno kad je riječ o Katoličkoj Crkvi i njezinom naučavanju, nije katolik. Sadržaj ne ovisi o onome tko prihvaća. Sadržaj određuje onaj tko nudi. Prihvaćanje sadržaja u slučaju Isusovog poziva uključuje ne samo prihvaćanje Isusa, nego i odricanje od svega i svakoga drugog. I koliko god da se to na prvi pogled čini teško, u tome se radikalnom nasljedovanju Isusa, bez navezanosti na bilo što i bilo koga, nalazi prava sloboda, ona sloboda na koju misli sv. Pavao u ulomku iz poslanice Galaćanima koji nam je ponuđen kao drugo čitanje kad nam poručuje: „Za slobodu nas Krist oslobodi!“
Sloboda za koju nas je Krist oslobodio i o kojoj govori sv. Pavao nadilazi onu običnu slobodu koja u sebi uključuje mogućnost izbora između prihvaćanja i ne prihvaćanja Isusa i njegovog poziva, odnosno u konačnici izbora između dobra i zla. Nakon što se prihvati Isusa i njegov poziv, odnosno nakon što se izabere dobro, sloboda sama po sebi postaje poziv: „Vi ste, braćo, na slobodu pozvani!“ Taj Kristov poziv na slobodu ne oslobađa nas od iskušenja da sebi pokušamo prilagoditi njezin sadržaj, umjesto da sebe prilagodimo njezinom sadržaju. Taj poziv nas ne oslobađa ni od iskušenja da druge sudimo i odbacujemo, zato što nisu prihvatili taj poziv na slobodu. Zato i slijedi upozorenje: „Samo neka ta sloboda ne bude izlikom tijelu, nego – ljubavlju služite jedni drugima.“
Da, kušnje ostaju. Zato mi kršćani nismo sveci samom činjenicom da smo kršćani, nego iz dana u dan trebamo raditi na sebi kako bismo postali sveci. No ne možemo sami ostati slobodni i biti sveti. Zato nam Isus šalje pomoć. Ta pomoć je Duh Sveti. On nas osposobljuje ne samo da bismo prihvatili poziv, nego da bismo se u svojoj slobodi stavili potpuno na raspolaganje tom pozivu, ondje gdje nas Bog šalje i na način na koji nas šalje. I tako postati potpuno slobodni.
„Ako vas Duh vodi – poručuje nam sv. Pavao – niste pod Zakonom.“ A što onda znači i da smo, ako nas Duh vodi, potpuno slobodni. Ali ne slobodni da bismo sebi ugađali, nego slobodni da bismo bili otvoreni Bogu i njegovom pozivu i u ljubavi mogli služiti svima kojima nas on šalje, nikoga ni na što ne prisiljavajući, ali i svima slobodno nudeći ono spasenje koje jedino Krist može i želi darovati.