Ne dopustimo da nas naš Nazaret zarobi sa svojim mentalitetom. Budimo drukčiji!
14. nedjelja kroz godinu (B), 2018.
Često evanđelju pristupamo kao poruci za druge. No evanđelje je ponajprije poruka za nas kršćane, nas Crkvu. To je osobito današnje evanđelje koje govori o Isusovim sumještanima, a zapravo misli na nas koji smo po krštenju postali Isusov zavičaj i dom, njegova braća i sestre, rodbina, nas koji smo se navikli na njega do te mjere da je i nama postao „običan“. To je i za nas opasnost. Naviknuvši se na Isusa, stvorivši svoje obrede i običaje, tražimo Boga u izvanrednom, a ne prepoznajemo ga u običnom. Današnje nas evanđelje poziva da se othrvamo naviknutosti na Isusa kako bi nam on prestao biti „običan“. Samo ako nam on nije običan moći ćemo razumjeti i ono naše biti, poput Ezekiela, poslani „k sinovima tvrdokorna pogleda i okorjela srca“, poput Pavla izabrani da budemo baštinici „uzvišenosti objava“ i s Isusom poslani u naš Nazaret i izabrani da mu tu, ali i diljem svijeta, svojim autentičnim kršćanskim životom budemo navjestitelji.
U nama i po nama Bog želi djelovati među onima koji su „naši“. U ovom su smislu „naši“ oni koji su nam blizu, oni prije svega, ali su nam „naši“ i cjelokupno čovječanstvo, sva stvorena stvarnost. I pozvani smo i poslani tim „našima“ biti svjedoci evanđelja o Božjoj ljubavi koja nam se objavila u Isusu iz Nazareta. Važno je, da u ispunjavanju toga svoga poslanja ne dozvolimo da nas naše vrijeme, naš Nazaret sa svojim mentalitetom, zarobi u svojoj prosječnosti, nego da budemo drukčiji, pa i po cijenu neprihvaćanja i odbacivanja. U ovom biti drukčiji osobito moramo paziti na dvije opasnosti u koje lako možemo upasti.
Prva je opasnost prosječnost. Ta se prosječnost često pretvara u strah biti drukčiji jer biti drukčiji znači biti u opasnosti da nećeš biti prihvaćen, kao što u današnjem evanđelju Isus nije bio prihvaćen jer je bio drukčiji. Ovo je problem s kojim se suočavaju mnogi, a osobito mladi kršćani. Biti kršćanin na autentičan način danas uglavnom ne vrijedi puno. Zato se mnogi prilagode i zadovoljavaju prosječnošću u kojoj Isus nije mogao i ne može ništa učiniti. Ta se prosječnost, koja se može usporediti s nevjerom, pretvara u strah koji nas koči i onesposobljuje za biti ono što smo pozvani biti. Da bismo odoljeli toj prosječnosti, današnja nas liturgija s Ezekielom suočava s onim što nas očekuje, ali nam istovremeno i posvješćuje da nismo sami sebe izabrali za poslanje koje imamo. Prorok nikad ne šalje sam sebe. Proroka uvijek Bog šalje: „Sine čovječji, šaljem te … k narodu odmetničkom što se odvrže od mene. … Šaljem te k sinovima tvrdokorna pogleda i okorjela srca. Reci im: ’Ovo govori Gospodin Bog!’ I poslušali oni ili ne poslušali – rod su odmetnički – neka znaju da je prorok među njima.“
Druga opasnost je oholost. Ne biti prosječan i biti s Isusom drukčiji, nikad nas ne smije odvesti u oholost jer tad, zapravo, nismo drukčiji. Oholost priječi vidjeti Isusa onakvog kakav on doista jest. Ohološću stvorimo svoju sliku Isusa. I svoju sliku sebe. I drugih. I onda se dogodi da Isusa, misleći da ga znamo, zapravo uopće ne poznamo. I da ga, kao Nazarećani, uopće ne prepoznamo. I umjesto da ga svjedočimo drugima, mi drugima postajemo prepreka da ga susretni. Zato Isus nije i ne može biti u oholosti. Isus je prisutan u poniznosti. I samo ga ponizni mogu svjedočiti.
Da bi nas očuvao od oholosti i utvrdio u poniznosti, ali i potaknuo da se ne zadovoljimo prosječnošću, Bog nam je sa sv. Pavlom dao „trn u tijelu.“ Ne znam koji je to bio trn u njegovom slučaju. Možda je to bio isti ovaj trn koji postoji u našem slučaju, a on je danas mentalitet društva i vremena u kojemu živimo i koje ono biti Kristov i s Kristom ne smatra poželjnim, nego nazadnim. No ne bojmo se tog „trna“. Ne bojmo se biti kršćanski nazadni! To je „trn“ koji nas potiče da se ne zadovoljimo prosječnošću, ali i da ostanemo ponizni. I s tim „trnom“ od Gospodina nam dolazi i „milost jer snaga se u slabosti usavršuje.“ Zahvaljujući tom „trnu“, iskustveno možemo otkriti da doista prava jačina nije u jakosti, nego da se prava jačina nalazi u slabosti, odnosno da su doista istinite riječi: „Jer kad sam slab, onda sam jak.“
Uspijemo li odoljeti napasti prosječnosti i napasti oholosti moći ćemo u otvorenosti Božjem poslanju i njegovoj milosti, koja je uvijek dostatna za ono poslanje koje Bog ima s nama, biti poput Krista oni koji uspijevaju nastaviti svoje kršćansko svjedočenje usprkos svim protivštinama, pokazujući svima da Bog i danas nastavlja govoriti i djelovati u onom u čemu ga ljudi najmanje traže i vide, u običnim ljudima, događajima, pojavama, ali i u nama, nama koji živimo svoju svakodnevicu jednostavno i kršćanski dosljedno, ali i ponizno. I Isus neće moći doći i proći nezamijećen i sa žaljenjem ustvrditi: „Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju, među rodbinom i u svom domu.“ Jer mi, mi Crkva i mi kršćani, tada nećemo biti samo njegov zavičaj, rodbina i dom. Mi ćemo tada biti i On sam, Isus Krist, njegova živa prisutnost za sve one s kojima živimo i kojima nas On šalje.
Za one koji žele više:
http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=734
http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=3397