Evanđelist Luka nas u svom evanđelju upoznaje s dva poslanja učenika. Prvo se poslanje – riječ je o poslanju dvanaestorice apostola – nalazi na početku devetog poglavlja njegovog evanđelja, dok se drugo poslanje – riječ je o poslanju sedamdeset dvojice učenika – nalazi na početku desetog poglavlja njegovog evanđelja. Danas smo pročitali evanđeoski ulomak koji govori o tom drugom poslanju. Ova dva poslanja su u mnogim detaljima slična, ali u njima postoje i neke bitne razlike koje im daju različit naglasak, a tim i različitu poruku, kako u odnosu na one koji su poslani, tako i u odnosu na one kojima su poslani. Dok u poslanju dvanaestorice prepoznajemo poslanje malog broja posebno izabranih učenika koji su bili poslani jednom narodu, broj dvanaest označava dvanaest plemena Izraelskog naroda, u slici sedamdeset dvojice prepoznajemo poslanje svih učenika svim narodima svijeta jer broj sedamdeset dva odgovara sedamdeset dvojici potomka Noinih sinova od kojih su se poslije Potopa, prema biblijskom shvaćanju Isusovog vremena, razgranali svi narodi na zemlji.
Slijedom iznesenog u slici poslanja dvanaestorice danas možemo prepoznati svećeničko poslanje, dok se u slici sedamdeset dvojice učenika može prepoznati poslanje svih kršćana. Svi smo baš po tome što smo kršćani, pozvani i poslani navješćivati Isusa Krista i biti prethodnici njegovog dolaska. Pri tom ni u kojem slučaju ne smijemo zaboraviti poruku broja sedamdeset dva, a ta poruka je da smo svi poslani svima. Cijela zemlja, svi narodi i svaki čovjek imaju pravo čuti radosnu vijest evanđelja o blizini Božjeg kraljevstva i mira kojeg Krist donosi. Ako svi oni imaju pravo čuti tu poruku, onda je naša dužnost tu poruku svima naviještati. Iz Isusovih uputa vezano uz ovu našu dužnost propovijedanja, koja nam nije darovana kao pojedincima nego kao članovima zajednice – ovo evanđelist želi izraziti poslanjem ‘po dva’ – izdvojio bih za ovo razmišljanje upozorenja o veličini žetve i nedostatku radnika.
„Žetva je velika“, kaže Isus. Koliko god da se čini da je mogućnost dosizanja do svakog čovjeka na zemlji koju nam daju današnja tehnička sredstva izvrsna prilika za evangelizaciju, to nije umanjilo veličinu žetve, kako se to inače događa na stvarnim žitnim poljima na koja su moderna tehnička pomagala uvelike umanjila veličinu žetve jer nam omogućuju da žetvu brže i lakše obavimo, nego su nam samo omogućila bolji uvid u stvarnu veličinu zadaće koja nam je povjerena. Za razliku od žitnih polja gdje je važno da moderna tehnička sredstva imaju pristup zasijanom žitu, u slučajevima žetve o kojoj govori Isus nije dovoljno što prije stići do svakog klasa, odnosno u našem slučaju čovjekove fizičke prisutnosti, nego je potrebno doći do ljudskog srca. U tom zahvatu tehnika ne pomaže, dapače i odnemaže. Ima još nešto što nam suvremena tehnika omogućuje, a zbog čega smo još svjesniji veličine žetve i zadatka koji nam je zadan. Danas smo, više nego ikad do sada, svjesni situacije fizičke i duhovne boli čovječanstva, svijeta i vremena u kojem živimo. Nekad je naš svijet bio malen. Obuhvaćao je naše mjesto, grad, možda državu. Danas je postao velik jer imamo pristup svima. Tko bi nekad znao da se negdje na drugom kraju svijeta dogodilo ovo ili ono, a danas odmah saznamo sve. Nekad se za ratove, glad, prirodne nesreće znalo samo kad si izravno u njih bio uključen. Danas su nam poznati i mali lokalni sukobi, znademo za svaku oskudicu bilo gdje na svijetu, obaviješteni smo i o najmanjem potresu, poplavi, terorističkom činu sa žrtvama i bez žrtava. Kriminal, u svojim najrazličitijim oblicima, je svakodnevna vijest. No, ni to nije sve. Tu je kriza, i ekonomska o kojoj se govori, i ona moralna, koja joj je uzrok i o kojoj se ne govori, ali koja je sve dublja i sve pogubnija, ne preže ni od čega, a sve više zahvaća one zemlje koje se čin najrazvijenijima. I dok zbog krize jedni sve više stenju po teretom koji ih pritiska, uz tek pokoji dašak nade poput prvostupanjske presuda zbog kredita u ‘švicarcima’, drugi postaju sve bogatiji i bahatiji, a sve to prati sve veća izgubljenost, porast nasilja, alkoholizma, droge, kockanja, raspadnutih obitelji, samoubojstava i sl. Baš zato, a ve ovo je znak veličine žetve, ljudi našeg vremena imaju potrebu čuti nekoga tko ih će im donijeti drugačije vijesti od onih koje slušaju svaki dan, nekoga tko će ih slušati, razumjeti, pružiti im nadu. Ta potreba svijeta zahtjeva od nas koji znademo izlaz iz te situacije beznađa, da ponudimo nadu, da pokažemo izlaz. Naša nada i naš izlaz iz te situacije je, danas kao i jučer i uvijeke, Isus Krist. Jedino Krist ima pravi odgovor! Jedino on nudi istinsku nadu i pravi mir za kojim gladuje naš svijet i vrijeme, suvremeni čovjek! Žetva je zaista velika, tako velika da jednostavno ne znamo odakle početi, što učiniti, da nam se čini da ništa ne možemo promijeniti pa se zato najčešće dogodi da ništa ne poduzimamo, da se prepustimo osjećaju bespomoćnosti, da mislimo da netko drugi pozvan i poslan nešto napraviti, da su drugi pozvani i poslani donositi Krista i njegovo evanđelje svima koji imaju nasušnu potrebu za njim. I to što među nama ima mnogo onih koji misle da je to zadaća koja na njih ne spada, da je dovoljno biti kršćani u svojoj privatnosti, ne uznemiravajući druge i puštajući ih da žive svojim životom, ono je što još više naglašava veličine žetve i težinu stanja u kojem se nalazi svijet u kojem živimo i vrijeme kojemu pripadamo, a što bismo trebali uočiti u ovoj Godini vjere. To što je svakim danom sve manje onih koji su spremni nešto učiniti da bi se stanje promijenilo, koji su spremni svoje živote staviti na raspolaganje gospodaru žetve odazivajući se njegovu pozivu i poslanju, dodatno povećava žetvu jer oni koji bi trebali postati žeteoci, ostaju i sami oni koje tek treba požeti. Ne mislim ovim samo na krizu odziva na poziv upućen dvanaestorici, dakle na krizu svećeničkog i redovničkog odaziva, nego mislim na krizu odziva sedamdeset dvojice, dakle svih nas kao kršćana. I baš se ova kriza, možemo je nazvati kriza autentičnog kršćanskog života od koje pate ona dvanaestorica jednako kao i sedamdeset dvojica, temelj svih kriza koje nas pogađaju.
Posljednjih su nas godina često pogađale vijesti o neautentičnom kršćanskom i svećeničkog života dvanaestorice poslanih, svećenika i redovnika. Normalno da to u svima nama izaziva osjećaj srama i da je to imalo i ima negativne posljedice na autentični kršćanski život cijele Crkve. Ali, ne zaboravimo da vrijedi i obrnuti redoslijed. Zato se danas, dok razmišljamo o poslanju sedamdeset dvojice, dakle svih nas kao kršćana po tome što smo kršćani, iskreno upitajmo kakvu to sliku mi kao kršćani nudimo ovomu svijetu i je li ta slika autentični portret Isusa i njegovog križa tako da i mi, zajedno sa sv. Pavlom, možemo reći: „Bože sačuvaj da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina našeg Isusa Krista po kojemu je meni svijet raspet i ja svijetu“, ili ta slika prikazuje drugačije lice kršćanstva?
Danas su sve rjeđi oni koje privlačimo svojim kršćanskim životom. Što više, i među našim mladima – onima koji su zbog tradicije i dobrih običaja primili sve sakramente – sve je više onih koji ne žele poput nas kršćanski živjeti. Možemo reći da za to postoji više razloga. Istina je. Istina je i to da na mnoge od njih ne možemo utjecati. Ima, međutim, jedan na koji možemo utjecati. Taj razlog je naš osobni kršćanski život. Možemo ga živjeti neautentično, a možemo ga učiniti i autentičnim kršćanskim životom. Ovo drugo je rješenje za našu situaciju i pravi iskorak koji možemo i trebamo napraviti u Godini vjere. Bez toga neće ići niti je moguća neka nova evangelizacija, jer ako mi koji kažemo da smo kršćani, nismo ništa bolji od drugih u svakodnevnom životu i pristupu različitim životnim stvarnostima i situacijama, od politike, preko ekonomije, do života u vlastitim obiteljima, a ponekad se može želi stvoriti dojam da smo i gori, zašto bi uopće netko želio biti kršćanin? Jednostavno rečeno, naše neautentično življenje kršćanstva umanjuje broj radnika u Kristovoj žetvi i tim istovremeno povećava tu žetvu, dok naše autentično življenje kršćanstva povećava broj radnika u Kristovoj žetvi, a tim istovremeno umanjuje samu žetvu. Zato budimo donositelji Kristove radosne vijesti autentičnim kršćanskim životom, da ne bismo neautentičnim kršćanskim životom mi sami mi sami postali nepožnjevena njiva koja čeka nekoga, pitam se koga ako to nismo ti i ja, tko će je požeti.
„Žetva je velika, ali radnika malo.“ „Molite“ i „idite“, kaže Isus svima nama. Nemojmo se preplašiti veličine žetve. Krist od nas ne traži da požnjemo čitavu Gospodnju njivu. On od nas traži samo to da žanjući krenemo pred njim „u svaki grad i svako mjesto kamo je kanio doći“, a on je kanio i danas kani doći u sve gradove i sva mjesta gdje kršćani žive, da bi svoju radosnu vijest o blizini Božjeg kraljevstva i Božjeg spasenja navijestio svima. Učinimo li ono što on od nas traži, on će doći za nama i učiniti sve ostalo. I žetva će, ma kako bila obilna, biti požnjevena.