Prošlonedjeljno evanđelje o rasipnom sijaču danas se nastavlja kroz tri prispodobe – slike iz svakodnevnog života, kojima Isus svojim suvremenicima pokušava približiti otajstva Božjeg kraljevstva.
Prva od triju današnjih prispodoba predočava nam, kroz sliku čovjeka koji strpljivo čeka žetvu kako bi odlučio pšenicu od kukolja, Boga koji strpljivo čeka kraj vremena da bi odlučio dobre od zlih. Važna je ovo poruka, kako za Isusove suvremenike, tako i za nas danas. Isusovi suvremenici su očekivali Mesiju koji će doći odmah odlučiti dobre od zlih i učiniti da zlo zauvijek nestane iz kraljevstva koje će ustanoviti. Isus, koji je obećani Mesija, umjesto ispunjenja takvih očekivanja, nudi sasvim drugačiju sliku Božjeg kraljevstva. Ono nije obilježeno odvajanjem dobra od zla i dobrih od zlih, nego Božjom strpljivošću, da bi i zli mogli postati dobri. Ovim značenjem se nastavlja prošlonedjeljna misao o Bogu koji nikoga ne odbacuje, nego kao rasipni sijač koji ne štedi sjemena svakome daje šansu da se popravi. Isus ovom svojom prispodobom zapravo našu osobnu povijest i povijest svijeta dijeli na razdoblje sijanja i rasta i na razdoblje žetve. Razdoblje sijanja i rasta – a to je ovo vrijeme u kojemu živimo – obilježeno je Božjim strpljenjem, a razdoblje žetve – to je ono vrijeme koje će uslijediti poslije ovozemaljskog života – Božjom pravdom. U međuvremenu nije moguće bezbolno odijeliti dobro od zla, istinu od laži, pravdu od nepravde. I tko god je to pokušao, nije uspio. Počinio je još veće zlo. Zato Bog, poput sposobna žeteoca, strpljivo čeka. Svijet je za njega njiva na kojoj raste zajedno i pšenica i kukolj.
Ista slika koju prispodoba primjenjuje na svijet može biti primijenjena i na Crkvu. Ni Crkva nije, kao ni svijet, sastavljena samo od dobrih, nego i od zlih. I hvala Bogu da je tako, jer ni mi sami nismo bili uvijek dobri. Gdje bismo bili da nas je Bog iščupao svaki put kad smo se svojim nedosljednim kršćanskim životom od pšenice pretvorili u kukolj? Ima još nešto što valja uočiti kao posebnost Gospodnje njive o kojoj prispodoba neizravno progovara, a ta posebnost je da se na Gospodnjoj njivi – danas je to Crkva – današnji kukolj sutra može pretvoriti u pšenicu. I tako dok god ne dođe vrijeme žetve. U tome se Gospodnja njiva razlikuje od svih drugih njiva. I zato je Bog strpljiv, zato je neophodno da bude strpljiv. Bez Božjeg strpljenja, ili kad ne bi bilo moguće da kukolj postane pšenica, pisac današnjeg evanđelja ne bi nikad od carinika Levija postao apostol i evanđelist Matej, kao što ni pisac drugog današnjeg čitanja ne bi od Savla mogao postati Pavao. A postali su. Poprilično je duga lista onih kojima se dogodilo to isto. Na toj listi bi se trebalo nalaziti i moje ime. Ako se ne nalazi, onda se trebam znati da je malo vjerojatno da je to zato što sam uvijek bio i ostao pšenica i da je to vjerojatnije zato što sam još uvijek kukolj.
Razmišljali smo samo o kukolju koji se može pretvoriti u pšenicu. Moguć je i obrnut proces. Na Gospodnjoj njivi je moguće i to da se današnja pšenica pretvori u sutrašnji kukolj. I za to možemo pronaći mnogo primjera. Dosta se okrenuti oko sebe. Ili, možda je poštenije, dosta je ponekad pogledati u sebe same. Otvorimo se onoj milosti koju nam Bog očituje svojom strpljivošću i potrudimo se od kukolja pretvoriti u pšenicu, a ne obrnuto. U tome nam svojim porukama mogu pomoći i dvije sljedeće prispodobe o kraljevstvu Božjem koje Isus iznosi u današnjem evanđelju. To su prispodobe kojima on uspoređuje kraljevstvo Božje s gorušičinim zrnom i kvascem. Poruka gorušičinog zrna je da kraljevstvo Božje, ma kako bilo malo i beznačajno u odnosu na sile ovoga svijeta, sve jedno raste i razvija, dok je poruka prispodobe s kvascem da kraljevstvo Božje, makar se ne primjećuje njegovo djelovanje, djeluje na sve s kojima dolazi u doticaj. Ove poruke su ohrabrenje i poticaj za nas koji smo se opredijelili za Krista. Poručuju nam da se, unatoč prividnoj slabosti, kraljevstvo Božje širi i raste, ali i da njegov rast zahtjeva da mu se stavimo u službu poput kvasca, pomažući Crkvi da se uzdigne i uskisne i ispuni ovaj svijet i vrijeme u kojemu živimo dobrim plodovima Božjeg kraljevstva.
Nakon što je učenicima u samoći objasnio prispodobu o kukolju, Isus ovako završava svoju pouku: „Tko ima uči, neka čuje!“ Imamo uši i čuli smo. Neka se sada to što smo čuli očituje u našem životu kroz plodnost pšenice, rast gorušice i uskisnutost kvasca Božjeg kraljevstva!