Betanija etimološki znači „kuća siromašnih“. U takvoj kući svi mogu biti ono što jesu, bez straha kako će to drugi razumjeti i što će drugi na to reći. Kako bi bilo lijepo da se i u Crkvi svatko može osjećati dobrodošlo i prihvaćeno! I biti ono što jest! I kad bi svi mogli i htjeli govoriti iskreno! I nitko se ne bi bojao što reći i kako će to drugi razumjeti!
16. nedjelja kroz godinu (C), 2019.
Isus je često bio gost u kućama drugih ljudi. Zato su ga zvali izjelicom i vinopijom (usp. Mt 11, 18 i Lk 7, 34). On je i u današnjem evanđelju gost. To njegovo biti gost u današnjem evanđelju je drugačije nego li obično jer se događa u domaćem ozračju. Isus je gost u kući svojih prijatelja. Ovdje nema hinjenja i pitanja koja bi ga stavljala na kušnju. Sve je opušteno. I skromno. Betanija etimološki znači „kuća siromašnih“. U takvoj kući svi mogu biti ono što jesu, bez straha kako će to drugi razumjeti i što će drugi na to reći. Kako bi bilo lijepo da se i u Crkvi svatko može osjećati dobrodošlo i prihvaćeno! I biti ono što jest! I kad bi svi mogli i htjeli govoriti iskreno! I nitko se ne bi bojao što reći i kako će to drugi razumjeti!
U današnjem evanđeoskom ulomku Isusu su gostoprimstvo u prijateljskoj kući iskazale dvije žene. One su njegove iskrene prijateljice. I on je njihov. Različite su, ali se međusobno nadopunjuju. I samo zajedno u potpunosti funkcioniraju. Marta je bez Marije nekompletna. Ali isto tako i Marije bez Marte. Obje zajedno nam pokazuju kakav u svojoj cjelovitosti treba biti svaki Kristov učenik i prijatelj. On, s jedne strane, treba kao dobar domaćin sjesti do Isusovih nogu, postati njegov učenik, slušati ga. I on, s druge strane, treba kao dobar domaćin djelovati, postati njegov poslužitelj u svima onima u kojima on ima potrebu da ga kao njegovi prijatelji poslužimo.
Često se u tumačenju današnjeg evanđelja znalo izgubiti ovu dvostruku gostoljubivost, gostoljubivost slušanja i gostoljubivost posluživanja, koju Isus očekuje od svakog svoga učenika, ali i od cijele Crkve, stavljajući veći naglasak na slušanje nego na djelovanje, a onda i iz toga izvlačeći konkretne zaključke koji su u Crkvi jednu kategoriju osoba, osobe posvećenog života, stavljale ispred druge kategorije osoba, laika ili običnih vjernika. Čak se i unutar kategorije posvećenog života znala davati prednost kontemplativnim zajednicama ispred zajednica posvećenih apostolskom životu. Slično se davala prednost i redovničkim svećenicima kao pripadnicima savršenijeg staleža od dijecezanskih svećenika koji to nisu. Naravno, to je krivo čitanje današnjeg evanđeoskog ulomka i Isusovog odgovora njegovoj prijateljici Marti u obiteljskom ozračju njezina doma, kao što su, na drugoj strani, krivi i svi oni pokušaji kojima se želi dovesti u pitanje smislenost kontemplativnog života i općenita vrijednost posvećenog života. No o čemu je zapravo u današnjem evanđelju riječ?
U odgovoru koji je dao Marti Isusu nije bila namjera staviti ovu ili onu kategoriju osoba ispred druge. On ne stavlja Mariju ispred Marte. Ne. On želi Marti, ali i Mariji i svima nama, svim kategorijama osoba u Crkvi bez obzira je li riječ o osobama koje su svoj životni poziv pronašli u posvećenom životu ili žive u svijetu, jesu li u kontemplativnim zajednicama ili u zajednicama posvećenim apostolskom životu, jesu li svećenici redovnici ili dijecezanski svećenici, kazati što u našem kršćanskom životu treba biti na prvom mjestu kako bi sve drugo bilo na onom mjestu na kojem treba biti. A prema Isusu u životu svakog kršćanina, svakog tko je njegov prijatelj, na prvom mjestu treba biti slušanje, ono sjesti do njegovih nogu i postati njegov učenik. No tu se nije moguće zaustaviti. Nakon toga se treba zauzeto uhvatiti i posluživanja Isusa u onima u kojima on ima potrebu biti poslužen, onima koji u Crkvi imaju potrebu naći, ako ne širom otvorena onda barem odškrinuta vrata, jer vrata vjere koja je Bog u Isusu Kristu otvorio u svojoj Crkvi nikad i nikome ne smiju biti zatvorena (usp. Papa Benedikt XVI.). I u njoj se nitko ne smije osjećati neugodno. I nedobrodošlo. I svatko treba moći pronaći prijateljicu i prijatelja, ma još i više brata i sestru, onoga kojemu će sve moći reći, ne bojeći se kako će se to razumjeti.
Bog je to našao, čuli smo u prvom čitanju, u Abrahamovoj kući. Isus je to našao u kući svojih prijatelja u Betaniji. Našao je on to i u kući, odnosno životu, sv. Pavla, koji se raduje što trpi za Crkvu u kojoj je prepoznao Krista i kojemu, piše on Kološanima, postade „poslužiteljem“ po navještaju Božje riječi. Nalazi li to Isus i u mojoj kući, odnosno mom kršćanskom životu i životu zajednica kojima pripadam? Može li to pronaći u Crkvi našeg vremena? Odgovor o ovim pitanjima ovisi o tome je li današnja Crkva ili u kojoj je mjeri Betanija, odnosno „kuća siromašnih“. Ovo ne znači da nema ništa, nego da onim što ima ne odbija od sebe one koji su siromašni. I nije ovdje riječ samo o materijalnom siromaštvu. Ovdje je riječ o onom prvom blaženstvu, o siromaštvu duhom. To, kao i sve drugo, dakako ovisi prije svega o nama kršćanima, bez obzira kojoj kategoriji pripadamo, odnosno jesmo li i koliko kao kršćani spremni izabrati najprije bolji dio, biti Isusovi učenici, ono sjesti do njegovih nogu, slušati, kako bismo nakon toga, pa i zbog toga, svatko u svom redu i ovisno o Isusovoj potrebi, mogli biti i njegovi poslužitelji, kako u brizi za ono materijalno kao što je to bila Marta, tako i u brizi za ono duhovno za što se trsio sv. Pavao, navješćujući Isusa Krista svima, „opominjući svakog čovjeka, poučavajući svakog čovjeka u svoj mudrosti da bismo svakog čovjeka doveli do savršenstva u Kristu.“
Za one koji žele više:
http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=1696
http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=4252