Koje mjesto u našem vrijednosnom sustavu zauzima Krist?
Isus nastavlja propovijedati o kraljevstvu Božjemu koristeći se prispodobama. Njegove prispodobe predstavljale su izazov za ljude njegovog vremena. One žele biti izazov i za nas.
U današnjem evanđelju Isus upotrebljava tri prispodobe. U prvoj uspoređuje kraljevstvo Božje sa skrivenim blagom zbog kojega se isplati sve prodati. U drugoj ga uspoređuje s dragocjenim biserom kojemu je sve drugo što imamo potrebno podrediti. U trećoj, kojom završava ovaj niz prispodoba o kraljevstvu nebeskom, Isus to kraljevstvo nebesko uspoređuje s mrežom bačenom u more koja hvata i dobre i loše ribe, ali i koje se tek na kraju razlučuju, na način da se dobre spremaju a loše bacaju. Značenje ove treće prispodobe o kraljevstvu nebeskom kao mreži bačenoj u more slično je, osobito kad je riječ o završetku prispodobe, onom značenju koje nam je ponudila prošlonedjeljna prispodoba o žitu i kukolju na njivi. Ipak, postoje i određene razlike. Dok se u prispodobi o žitu i kukolju na njivi naglašava Božja strpljivost i milosrđe, koje smo pozvani živjeti u svojim odnosima s drugima, u ovoj se prispodobi naglašava Božja širina i otvorenost svima, a ne samo dobrima. Bog želi učiniti dionicima kraljevstva nebeskog sve ljude, to je i učinio u Isusu Kristu, a naša je zadaća kad se dogodi konačno dovršenje tog njegovog plana biti među dobrima, odnosno ne biti među zlima koje će anđeli odijeliti od pravednih „i baciti ih u peć ognjenu, gdje će biti plač i škrgut zubi.“
Prve dvije prispodobe o blagu na njivi i dragocjenom biseru kažu kako to možemo napraviti ako otkrijemo kraljevstvo nebesko kao najvišu vrijednost i sve mu drugo podredimo. Za Isusa je ova poruka važna jer je ponavlja dva puta. Ove su dvije prispodobe sa svojom porukom za nas svojevrstan ispit savjesti. Pozivaju nas da se ispitamo vrijednosnim sustavom u našem životu i o tome koje mjesto u tom vrijednosnom sustavu zauzima Isus Krist, odnosno kraljevstvo koje je on došao navijestiti i ostvariti. U ovom smislu ove dvije prispodobe nadopunjuju i preostala dva svetopisamska ulomka. Tako nam sv. Pavao na njemu svojstven način objašnjava da je kraljevstvo nebesko sam Isus Krist, odnosno naša mogućnost da mu budemo suobličeni. Shvatiti to i s vjerom prihvatiti, znači imati onu pravu životnu mudrost za koju je molio kralj Salomon. Otkriti Isusa Krista kao istinsku i vrhovnu vrijednost, kojoj se možemo suobličiti i živjeti poput njega poslušni Ocu i služeći braći i sestrama, znači biti istinski mudar. Onaj tko je tako mudar zna se, u skladu sa zbornom molitvom, služiti zemaljskim dobrima, prianjajući srcem uz nebeska.
Neki nemaju te mudrosti. Neki je ni ne žele imati. Žele radije imati sve drugo. Zanose se nevažnim stvarima, poput slave, bogatstva i moći, koje proglašavaju najvažnijim i sve im podređuju, dok onoj stvari koja je najvrjednija, našem odnosu s Isusom Kristom, ne pridaju u svojoj svakodnevici nikakvu važnost. Isus Krist im je negdje na dnu ljestvice vrijednosti, a trebao bi biti na vrhu. Zašto i kako se to događa? Zato što smo zaboravili da je on, Isus Krist, i život u skladu s njegovim primjerom služenja u ljubavi ono blago i onaj biser koji smo otkrili svojim postati kršćani. Zovemo se i jesmo kršćani, a ponašamo se u svojoj svakodnevici kao da Isus Kristi ne postoji.
Treba nam se dogoditi novo otkriće Isusa Krista i njegovog plana s nama, a njegov plan s nama je kraljevstvo nebesko, odnosno biti njemu suobličeni. To je najveće blago i dragocjeni biser kojemu sve drugo treba podrediti želimo li biti zahvaćeni u mrežu nebeskog kraljevstva koju je Isus Krist svojim životom na zemlji bacio u more ljudske povijesti i onda, kad ta mreža na kraju povijesti bude konačno izvučena iz tog mora, odnosno onda kad naša ljudska povijest dođe svom kraju, prepoznati kao dobri i odlučeni za život, odnosno proslavljeni u Božjoj vječnosti za koju smo stvoreni i otkupljeni i koja jedina može dati smisao našem ljudskom postojanju.