Mijenjajući sebe dijeljenjem koje se umnaža i širi, promijenimo i svoje obitelji, svoju crkvenu i društvenu stvarnost, svijet i vrijeme u kojemu živimo
17. nedjelja kroz godinu (B), 2018.
Između različitih poruka današnjeg značajnog evanđeoskog ulomka, smatram važnim izdvojiti dvije poruke.
Prva poruka je poruka o nevažnosti novca. Svi smatramo novac važnim. Mislimo da bez njega nije moguće živjeti. Nije potrebno to dokazivati. Koliko se i mi u Crkvi brinemo za novac i sve što je s njim povezano, uvijek ponovo se žaleći da ga nemamo dovoljno, dok nam istovremeno i vjernici i nevjernici prigovaraju da nam je to najvažnija preokupacija i da ga imamo previše? I koliko opravdanja za naše osobno, ali i obiteljsko nečinjenje nalazimo u činjenici da nemamo dovoljno novca? I ne sklapanje ženidbe, i demografsko izumiranja, i iseljavanje, i toliko toga drugog u svojoj svakodnevici, svakodnevici svoje obitelji, Crkve i društva, nalazi svoj uzrok i opravdanja u lošem fikcijskom stanju pojedinaca, obitelji, crkvene i društvene zajednice. Za razliku od nas, o novcu i njegovoj vrijednosti za naš svakodnevni život, osobito kad je u pitanju rješavanje nekih temeljnih potreba, Isus misli drukčije od nas. On relativizira novac i njegovu vrijednost. U današnjem evanđelju to čini retoričkim pitanjem Filipu, „da ga – kako kaže evanđelist – iskuša, jer znao je što će učiniti”: „Gdje da kupimo kruha da ovi blaguju?” Filip je „nasjeo”, kao što svaku put ponovo i mi nasjedamo, misleći da će nam novac razriješiti osobne, obiteljske, crkvene i društvene probleme. Kaže Filip: „Za dvjesta denara kruha ne bi bilo dosta da svaki nešto malo dobije.” A mi? Mi na različite načine pokušavamo doći do novca, nekad koristeći i nepoštena sredstva, misleći da ćemo tim riješiti svoje probleme. A novac ništa ne rješava. Dapače, što ga više imaš, više ti treba. I više nas dijeli. I sili da se sebično brinemo samo za sebe, eventualno za svoje obitelji, jer ionako s onim što imamo ne možemo promijeniti situaciju drugih. To možda meni i dostaje, ali što je to za druge! Ne bi bilo dovoljno niti „da svaki nešto malo dobije!”
Druga poruka je poruka o važnosti dijeljenja. Isus u današnjem evanđelju u dijeljenju otkriva pravu vrijednost i važnost. Dijeljenje, koje možemo nazvati i služenje drugima s onim što jesmo i imamo, je sposobno učiniti ono što ne može učiniti nikakav novac. Dijeljenje može promijeniti nas osobno. Ono može promijeniti naše obitelji i od disfunkcionalnih obitelji učiniti ih obiteljima koje funkcioniraju. Ono može promijeniti i našu crkvenu zajednicu i učiniti je zajednicom koja živi u skladu s evanđeoskim principima. U njemu, dijeljenju, se nalazi snaga za promjenu i društvene zajednice, koja samo tako može ispuniti smisao svoga postojanja i postati zajednica po mjeri čovjeka. Dijeljenje je, jedino dijeljenje, sposobno učiniti boljim svijet i vrijeme u kojemu živimo. Ono je, jedno ono, sposobno utažiti glad i žeđ svijeta! Primjer dijeljenja nam je svima dječak s „pet ječmenih kruhova i dvije ribice”. I njemu možemo prepoznati najprije Isusa koji je također sve što je imao i bio podijelio da bi nahranio glad i žeđ svijeta. To posebno ističe otajstvo euharistije koje slavimo u kojemu nam je on sebe samoga darovao da bi nahranio našu glad i žeđ. U ovom dječaku možemo, međutim, prepoznati i poziv svakog od nas, poziv Crkve i svakog pojedinog kršćanina. Dječak je to koji ono što jest i ima nije zadržao za sebe nego je, stavivši to u Isusove ruke, podijelio s drugima. I dostajalo je svima. Nije to bilo zato što je pet ječmenih kruhova i dvije ribice bilo dovoljno za sve, kao što ni u Elizejevom slučaju, nego zato što je svojim stavljanjem na raspolaganje Isusu, dao primjer svima drugima da i oni zavire u svoju „popudbinu”, da i oni podijele svoje kruhove i ribice i stave ih na raspolaganje Isusu. I evo čuda koje je uvijek ponovo sposobno nahraniti ne samo pet tisuća ljudi u pustinji, nego i sav svijet!
Stavljanje naglaska na dijeljenje je stavljanje naglaska na ljubav i služenje. To su dvije temeljne značajke Isusa Krista. To bi trebale biti dvije temeljne značajke i nas koji smo njegovi. Dijeljenje je, kao čin ljubavi i služenja, sposobno i danas učiniti čudo umnažanja. I to je, uz „jedinstvo Duha Svezom mira”, onaj poziv koji smo kao kršćani, Crkva,, „sa svom poniznošću i blagošću, sa strpljivošću” pozvani živjeti, mijenjajući sebe dijeljenjem koje se umnaža i širi, kako bismo nakon toga mogli promijeniti i svoje obitelji, svoju crkvenu i društvenu stvarnost, svijet i vrijeme u kojemu živimo.
Za one koji žele više:
http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=737
http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=3421