Cilj molitve, onako kako je Isus shvaća, živi i uči, nije promijeniti Boga. Cilj molitve je promijeniti nas, otvori naše pameti da bismo znali što Bog želi. I otvoriti naše srce da bismo to mogli prihvatiti.
17. nedjelja kroz godinu (C), 2019.
Ljudi svih vjera mole. I kršćani mole. Molimo za sebe. Molimo i jedni za druge. Molimo osobito za svoju obitelj. I za domovinu. I za svijet. Molimo i za svoje pokojne. Puno puta su naše molitve tek naše želje koje prenosimo Bogu. A molitva bi, zapravo, trebala biti naše usklađivanje s onim što Bog želi.
Prošle nedjelje nam je liturgija predstavila Abrahama kao dobrog domaćina. Danas nam u prvom čitanju iz Knjige Postanka predstavlja kao dobrog i ustrajnog molitelja. I ako se, na prvu, može učiniti da se Abraham pogađa s Bogom kako bi Božju volju uskladio sa svojom voljom, istina je potpuno drugačija. Svojom ustrajnom molitvom, koja je prikazana slikom preuzetom iz trgovačkog nadmetanja trgovca i kupca, sam Abraham postupno otkiva Boga i dubine njegove ljubavi i milosrđa. I istovremeno Bog kroz molitvu Abrahamu objavljuje dubine svoje ljubavi prema čovjeku i njegovom spasenju.
Šteta što se Abraham zaustavio na broju deset. Da je išao dalje sigurno bi otkrio da je Bog spreman ići i dalje, da je spreman sve spasiti čak i zbog samo jednoga nevinoga. To što se Abraham nije usudio moliti, Bog se udostojao napraviti u jednome nevinome, svome Sinu i našem Gospodinu Isusu Kristu. U njemu smo i svi mi krivi dobili mogućost spasenja, kako to svoj način objašnjava sv. Pavao u današnjem ulomku iz Poslanice Kološanima kad kaže da nam je Bog po njemu „milostivo … oprostio sve prijestupe, izbrisao zadužnicu koja propisima bijaše protiv nas, protivila nam se … pribivši je na križ.“
O molitvi govori i današnji evanđeoski ulomak. Isus je često molio. Evanđelist Luka nas podsjeća na pet važnih trenutaka Isusovog života kad je molio i u molitvi otkrivao Očevu volju. U te važne trenutke spada i ovaj u današnjem evanđelju u kojemu Isus moli Oca da bi svoje učenike mogao poučiti molitvi. Plod te molitve je molitva Očenaša. Molitvu Očenaša ne treba razumjeti kao formulu koju trebamo ponavljati, nažalost mi upravo to činimo, nego kao molitveni priručnik, model svake molitve. Molitva Očenaša je svojevrsna ispovijest vjere koju u molitvi trebamo prihvaćati da bismo nakon toga iz te vjere mogli i živjeti. No za to treba vremena. Zato naša molitva treba biti ustrajna, kako nas Isus uči prispodobom o bezočnom molitelji u njegovom prijatelju. Ustrajnost u molitvi nije zato što nam treba više vremena da bismo Boga na nešto nagovorili, nego zato jer je nama potrebno više vremena da bismo mi razumjeli što Bog hoće. Cilj molitve, onako kako je Isus shvaća, živi i uči, nije promijeniti Boga. Cilj molitve je promijeniti nas, otvori naše pameti da bismo znali što Bog želi. I otvoriti naše srce da bismo to mogli prihvatiti. Kad se to dogodi svaka će naša molitva biti uslišana. Neće se to dogoditi na način da će sve biti onako kako mi hoćemo, nego na način da će sve biti onako kako Bog hoće. I da će to što Bog hoće biti i ono što mi hoćemo. Nije lako doći do toga. Za to treba moliti. To je, vjerujem, onaj dobri dar ustrajne molitve kojim će, kako kaže Isus, „Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu.“
Za one koji žele više:
http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=1701
http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=4259