Današnji evanđeoski ulomak nastavlja prošlonedjeljnu pouku o pravim vrijednostima koja je, da se prisjetimo, započela nečijom zamolbom Isusu da posreduje u podijeli baštine, nastavljena poučnom prispodobom o bezumnom bogatašu i zaključena Isusovom opomenom: „Tako biva s onim koji sebi zgrće blago, a ne bogati se u Bogu.“
Da tako ne bi bilo i s njegovim učenicima, odnosno da se na njih ne bi odnosio onaj njegov „bezumniče“ od prošle nedjelje, Isus danas svojim učenicima nudi određene smjernice. Započinje ih poticajnim usklikom ohrabrenja: „Ne boj se, stado malo: svidjelo se Ocu vašemu dati vam kraljevstvo“, a zatim i nastavlja zahtjevnim pozivom: „Prodajte što god imate i dajte za milostinju! Načinite sebi kese koje ne stare, blago ne propadljivo na nebesima, kamo se kradljivac približava i gdje moljac ne rastače.“
Kako shvatiti ovaj Isusov radikalni poziv? Trebamo li to učiniti doslovno i rasprodati sve što imamo i dati za milostinju ili samo simbolički?
Odgovor se, po mom mišljenju, nalazi negdje u sredini. Sve što imamo – i što jesmo – uistinu trebamo potpuno darovati, pretvoriti u činjenje dobra, u „milostinju“. Pri tom ipak moramo shvatiti da to činjenje dobra, ta „milostinja“ o kojoj Isus govori, ne može biti svedeno na davanje svega što imamo usputnim siromasima i potrebnima – onima na koje smo slučajno naišli poput milosrdnog Samarijanca od prije nekoliko tjedana – nego da u to činjenje dobra, u tu „milostinju“ spada, a i važnije je, ono dobro koje činimo i koje smo dužni činiti za svoje obitelji i svojoj obitelji, za svoju društvenu zajednicu i u svojoj društvenoj zajednici, za svoju Crkvu i u svojoj Crkvi.
Zar djeca kojoj smo dali život nisu veliko dobro, naša rasprodaje svega što imamo i ulaganje u budućnost, u blago neraspadljivo na nebesima? Prekjučer smo slavili Dan pobjede i domovinske zahvalnosti. Kako danas, čitajući ovaj evanđeoski ulomak, ne prepoznati u daru života branitelja onu „milostinju“ na koju Isus misli, ono bogaćenje u Bogu, ondje „kamo se kradljivac ne približava i gdje moljac ne rastače?“ U dobro kojim se bogatimo u Bogu spada svako dobro koje činimo za svoju ulicu, mjesto, župu, grad, domovinu, svijet… Zar pjevanje naših zborova i posluživanje kod oltara na misnim slavljima ne možemo nazvati „milostinjom“ kojom se bogatimo u Bogu, a koja je puno važnija od onog novca koji ćemo preko istog misnog slavlja ubaciti u milostinju? Naša vjera koju životom svjedočimo jer u skladu s njom nastojimo živjeti, vjerska pouka koju prenosimo na sljedeću generaciju, ljubav i žrtve, pomaganje bližnjima od bake na ulici kojoj ću pomoći prijeći cestu do trudnice u autobusu kojoj ću ustupiti mjesto , život po Božjim zapovijedima od prve do desete jer sve su jednako važne, vjerno nasljedovanje evanđelja, osobito logike blaženstava, sve je to milostinja kojom se bogatimo u Bogu. Prošli tjedan sam boravimo u dubrovačkoj bolnici, na odijelu infektologije. Susreo sam toliko divnih ljudi koji predano žive svoje zvanje s osjetljivošću pristupajući svakom pacijentu. I njihov život je „milostinja“ o kojoj Isus govori, njihov način za bogaćenje u Bogu. I mogli bismo ovako nabrajati u nedogled, polazeći od zvanja do zvanja i od zanimanja do zanimanja. Ono Isusovo: „Prodajte što god imate“ se jednostavno odnosi na to da sve što posjedujemo koristimo čineći dobro drugima i da ništa ne ostavljamo isključivo za sebe, poput bezumnog bogataša koji je sva svoja dobra mislio utrošiti isključivo na to da bi on mogao počivati, jesti, piti, uživati.
„Načinite sebi kese koje ne stare, blago ne propadljivo na nebesima…“ Koje to mi blago stječemo? Je li to ono propadljivo ili ono ne propadljivo blago? Vrijedi li nama današnjim kršćanima ono što nas bogati u Bogu gdje lopov ne može ukrasti i crv rastočiti ili nam vrijedi kao i svima drugima u potrošačkom društvu u kojemu živimo ono što ima opipljivu, ovozemaljsku vrijednost, bez obzira na to što je to ono što kradljivci kradu, crvi rastaču, požari izgaraju, potresi ruše, poplave odnose…?
Želimo imati uvijek više. I ta nas želja udaljava i od Boga i od bližnjih. Zbog stvari, onoga imati, brat bratu postaje vuk, a prestaje biti brat. Isus je prepoznao ovu opasnost u svom vremenu, ali i u svim drugim vremenima. Zato se on ne obraća samo nekima, nego svima. Ipak, prije svih ostalih njegove su riječi upućene nama, njegovim učenicima, nama kojima je mnogo dano, a „kome je god mnogo dano, od njega će se mnogi iskati (i) kome je mnogo povjereno više će se od njega tražiti.“
Nemojmo se ovoga bojati. Budimo zahvalni Gospodinu što nam je dao mnogo i povjerio više nego li drugima, davši nam vjeru koja je, kako nas uči Poslanica Hebrejima, „već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo.“ Neka se naša zahvalnost zbog vjere koja nam je darovana pretvori i u naše osobno i zajedničko zalaganje da ispravnim životom i bogaćenjem za prave vrijednost ostanemo budni, kako bismo, kad se to od nas bude iskalo i tražilo, a prije ili kasnije će se i iskati i tražiti, i mi mogli biti ubrojeni u onog slugu za kojeg Isus kaže: „Blago onom sluzi kojega gospodar kada dođe nađe da tako radi. Uistinu, kažem vam, postavit će ga nad svim imanjem svojim.“