Možemo dobiti i dobivamo prosvjetljenja u vjeri, ali u vjeri nikad ne možemo imati sigurnost. Umjesto sigurnosti, vjera traži od nas pouzdanje u Boga.
2. korizmena nedjelja (A)
Vjera je poziv u neizvjesnost
Abraham je za mnoge uzor vjere u Boga. Osobitost njegove vjere nije u teološkom promišljanju vjere, nego u njezinom praktičnom življenju. On je bio čovjek koji je u svakodnevnim životnim okolnostima iščitavao Božju volju i u njoj prepoznavao svoje životno poslanje. Današnji ulomak koji nam je ponuđen kao prvo čitanje je središnji trenutak njegove osobne povijesti, ali i odlučan iskorak i prekretnica povijesti spasenja za čitavo čovječanstvo. Kao takav taj je ulomak i izvrsna prilika da u njegovom pozivu prepoznamo obrise svakog drugog životnog poziva, osobito životnog poziva onih koji vjeruju u Boga. Abrahamov poziv, ali i svaki drugi ljudski poziv, poziv je u neizvjesnost. Bog zove, ali sve ne otkriva. I ne kaže čovjeku kroz što će ga sve odvesti njegov poziv. Svaki je poziv povezan s teškoćama. Drugo nas je čitanje upoznalo s Timotejem i njegovim pozivom te poteškoćama s kojima se on suočavao u Efeškoj Crkvi. Slično je i s Pavlom i njegovim pozivom, ali i pozivom svakog kršćanina. Svaki poziv je na svoj način težak. I dobro je znati da je težak, ali i ne znati što to konkretno znači. To treba ostaviti za iznenađenje. Kad bismo unaprijed znali što nas sve čeka odazovemo li se Bogu i njegovom pozivu, često ne bismo prihvatili ono na što nas Bog zove. I mnogi bi zasigurno odustali od svoga poziva. Zato Bog i zove malo pomalo, iz dana u dan, iz događaja u događaj. I postupno nam otkriva otajstveno značenje i dubinu poziva, kao i ono što čeka one koji mu se s povjerenjem odazovu. A čekaju ih križevi i poteškoće, ali i veliki blagoslov. Blagoslov je, zapravo, riječ koja dominira današnjim ulomkom koji govori o Abrahamovom pozivu.
Ovo nas dovodi do današnjeg evanđeoskog ulomka koji govori o Isusovom preobraženju na gori. Ovaj događaj spominju sva trojica sinoptika pa se o njemu svake godine nešto kaže. Često je interpretiran – mislim da sam ga i ja pokoji put tako tumačio – kao događaj kojim je Isus nekolicini svojih učenika pokazao iskustvo nebeske radosti, kako bi lakše prebrodili iskustvo ovozemaljske žalosti, koja će se uskoro dogoditi njegovom mukom i smrću na križu. No ovo je više od događaja koji opisuje teološki govor. Isus, a s njim i evanđelist, tim teološkim govorom želi svojim učenicima objaviti svoj identitet i njegovo pravo značenje. Zato evanđelist umjesto onog: „U ono vrijeme“, koje smo mi stavili u liturgijsko čitanje evanđelja da bismo se duhom vratiti u Isusovo vrijeme, kao uvod u današnji evanđeoski ulomak stavlja riječi: „Nakon šest dana“, aludirajući na događaj u Cezareji Filipovoj kad je Isus svojim učenicima objavio svoj identitet i poslanje, ali i pravila koja govore na koji je način moguće biti njegov učenik. Nakon toga s nekolicinom Izabranih, slično kao Mojsije, uzlazi na goru. To je važna činjenica, to da se uspeo na goru, jer Isus je i svoj mesijanski program u Matejevom evanđelju objavio na gori. Osim toga u Starom zavjetu su sve važnije objave primljene na gori. Osobito se ističu dvije osobe koje su dobile objavu na gori, a na neki način predstavljaju cijeli Stari zavjet, odnosno Zakon i Proroke. To su Mojsije i Ilija. I upravo se oni na brdu preobraženja pridružuju Isusu. Tim se Isus svojim učenicima objavljuje kao novi Mojsije i novi Ilija, dapače još i viši od njih jer u njemu je ostvareno u punini sve ono što su oni bili i govorili. Tu su mnogi drugi elementi koji to potvrđuju, poput Isusovog lica koje sjaji kao sunce, njegovih haljina koje su bile bijele kao svijetlost i glasa s neba kojim je Otac još jednom u njemu prepoznao svoga ljubljenoga Sina.
Za Isusove učenike ovo je trenutak prosvjetljenja, poseban duhovni doživljaj u kojemu su htjeli trajno ostati. Zato Petar govori o sjenicama. Ali to nije moguće. Možemo dobiti i dobivamo prosvjetljenja, onako kako je to dobio Abraham, ova trojica učenika, Pavao, Timotej i mnogi drugi, ali ne možemo u vjeri imati sigurnost. Umjesto sigurnosti, vjera traži od nas pouzdanje u Boga. Lakše je, da se malo prebacim na našu stvarnost, ostati (ili se uvijek ponovno vraćati) na mjesta navodnih ukazanja, duhovne seminare nego li se uhvatiti u koštac sa životom i njegovim izazovima, problemima, teškim i složenim odnosima u obitelji, na radnom mjestu, u društvenoj i crkvenoj zajednici itd. Ne može se, međutim, život provesti u sjenici ili nekoj duhovnoj oazi nego je nužno izići, krenuti poput Abrahama na put u nepoznato. I služiti braći i sestrama, osobito onima koji trpe, biti im blizu, odnosno slijediti Isusa na putu u Jeruzalem, u muku i smrt. To je i samo to put kojim se može doći i do uskrsnuća.
Za one koji žele više:
http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=2237
http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=4840