Korizmeno vrijeme nas poziva na molitvu koja će nas dovesti do preobraženja, onog kojim ćemo jedni drugima pokazivati Kristovo preobraženo lice i onog kojim ćemo to isto Kristovo preobraženo lice prepoznavati u potrebnima.
2. korizmena nedjelja (C)
Isus je uzašao na goru „da se pomoli.“ Evanđelist Luka dosta insistira na temi molitve u Isusovom životu. Njegov je život bio prožet motivom. On u molitvi otkriva svoje poslanje i prihvaća Očevu volju. Jedan od primjera Isusove molitve je i događaj koji nam je prenijelo današnje evanđelja, a u kojemu je molitva preobrazila ne samo Isusovu nutrinu nego i njegovu vanjštinu. „I dok se molio, izgled mu se lica izmjeni, a odjeća sjajem zablista.“ Preobraženje Isusovog izgleda proizlazi iz molitve koja je, uz post i djela ljubavi, jedno od preporučenih sredstava korizmenog vremena.
Molitva je u Isusovom slučaju imala preobražavajuću snagu jer je on u toj molitvi postao svjesniji svoje osobnosti i svoga poslanja. Razgovarajući s Mojsijem i Ilijom koji su simbolični predstavnici cijelog Starog zavjeta, shvatio je da je njegovo poslanje, koje će ga odvesti u muku i smrt, unaprijed naviješteno i da je to jedini način za pomirenje čovjeka s Bogom. Kao uskrsnuli Gospodin će reći dvojici učenika na putu u Emaus: „O bezumni i srca spora da vjerujete što god su proroci navijestili! Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?“ (Lk 24, 25-26) I nakon toga im, svjedoči evanđelist, „počevši … od Mojsija i proroka, protumači … što u svim Pismima ima o njemu.“ (Lk 24, 27) Ono što je tada govorio učenicima, Isus je shvatio dok se molio na gori. I zato je ta molitva za njega imala preobražavajuću moć i dala mu snagu za još odlučniji hod naprijed, prema „njegovu Izlasku, što se doskora imao ispuniti u Jeruzalemu“, kako to kaže evanđelist govoreći o temi razgovora kojega je Isus u molitvi vodio s Mojsijem i Ilijom, a zapravo sa Svetim pismom.
Isusova preobražavajuća molitva je, više nego li samom Isus, bila potrebna njegovim apostolima i učenicima, osobito onoj trojici koji su bili s njim i koje je Isus zbog toga poveo sa sobom. Svojim molitvenim preobraženje, Isus im poslao poruku o preobražavajućoj snazi molitva, ali istovremeno im je omogućio da se i oni kao i on priprave za susret s njegovom mukom i smrću. Dao im je, barem na trenutak, priliku zaviriti s onu stranu muke i smrti u otajstvo uskrsnuća, kako bi mogli ugledati odsjaj otkupljenog i preobraženog čovjeka kakvim će Isus uskoro, a onda i oni jednog dana, postati. Isusov su učenici onih dana o tome šutjeli, ali kasnije će učenici u tome pronaći snagu da se, nakon što se probude i stvarnost počnu gledati Božjim očima, i sami po molitvi preobraze i preobraženi, ne samo u svojoj nutrini nego i u svom izvanjskom izgledu, istinu evanđelja prenesu do nakraj zemlje i ponude svim ljudima.
Ako je molitva bila neophodna Isusu da bi, postavši u preobraženju svjestan svoje osobnosti i svoga poslanja, mogao izvršiti poslanje koje mu je povjerio Otac, ako je molitva bila potrebna i njegovim apostolima i učenicima da bi se u preobraženju mogli suočiti sa svojim zastranjenjima i pripraviti za otajstvo Isusove muke smrti i uskrsnuća, onda je molitva jednako tako neophodna i nama današnjim kršćanima, kako za svakodnevne životne izazove, tako za naš liturgijski susret s vazmenim otajstvom Isusove muke smrti i uskrsnuća za koje se pripravljamo našim kršćanskim životom i osobito ovim korizmenim vremenom.
Želimo li uživati plodove Isusovog preobraženja – a oni su i u našem slučaju postati svjesni svoje kršćanske osobnosti i svoga kršćanskog poslanja u ovom svijetu i vremenu i osobito biti osposobljeni za njegovo izvršenje – i nama je potrebna molitva. Molitva je sposobna i nas preobraziti, dati nam nužno prosvjetljenje i neophodnu snagu u suočavanju s izazovima konkretne stvarnosti u kojoj živimo. No da bi molitva mogla ispuniti ovu svoju zadaću, ne smijemo pomiješati pojmove. Molitva koja preobražava i osposobljuje za poslanje nije, kako smo to već vidjeli i prošle nedjelje, molitva kojom mi govorimo nešto svoje Bogu. Molitva ne znači govoriti nešto svoje Bogu. Moliti znači govoriti s Bogom, biti u dijalogu s njim kao sinovi i kćeri sa svojim Ocem. Zato je u molitvi nužan dijalog i s Mojsijem i Ilijom, ali i s Isusom u evanđeljima i drugim novozavjetnim spisima, odnosno u čitanju i slušanju Svetog pisma kojim nam je Bog govorio i nastavlja govoriti i iz kojega uvijek ponovo u molitvi možemo pronaći Božju volju za nas i naš život. A Božja volja je kad god je prihvatimo preobražavajuća ne samo za našu nutrinu, nego i za našu vanjštinu. Preobražavajuća molitva je molitva koja ne samo govori, nego i sluša. I djeluje.
Ima više vrsta molitve. Molitva može biti osobna, a može biti i zajednička. Obje imaju svoju vrijednost, iako se ona zajednička uvijek više cijenila. Držim i ponavljam da je osobito važna zajednička molitva u obitelji. Koliko bi brakova i obitelji bilo spašeno samo da se u obiteljima iskreno i zajednički molilo! Možemo moliti i mislima i riječima. Molitva je spontana kad pustimo svom srcu da govori ili je formulirana kad koristimo neku postojeću molitvu, poput psalama, pjesama, krunice ili najljepše molitve, molitve Očenaša, koju nas je Isus naučio moliti. I zato je najljepša i najvrjednija. I primjer svake druge molitve. No najvažnije, kao preduvjet preobraženja u molitvi, nije to koja je molitva, nego kakva je to molitva. Sve molitve imaju svoju vrijednost. I govore nam o Bogu. Ili o našem shvaćanju Boga. Ali samo ona molitva koja se govori s vjerom i iz srca može biti preobražavajuća. Takva molitva nije formalna, a s tim i besplodna. Takva se molitva živi. Važno je da se ovo dogodi, da se molitva živi. Ne možemo i ne smijemo s Petrom napraviti sjenice i trajno ostati u molitvi. S gore preobraženja je potrebno sići u dolinu, prema ostvarenju onog što smo spoznali u molitvi i za što nas je osposobila molitva. Nakon svake mise svećenik nas šalje: „Idite u miru!“ To je poslanje nastaviti pretvarati u djela ono što smo u molitvi spoznali kao Božju volju za nas. To je prebražavajuće. Isus je sišavši s gore morao krenuti prema muci i smrti da bi se dogodilo uskrsnuće. I učenici su trebali sići s njim i krenuti za njim. I nakon toga, kao navjestitelji, pred njim, „u svaki grad i svako mjesto kamo je kanio doći.“ (Lk 10, 1) Zato molitvu nije dovoljno samo izgovarati. Molitvu treba naučiti živjeti. Potrebno je naći sklad između molitve i djelovanja. Bez djelovanja nećemo ništa napraviti. Bez molitve nećemo ništa dobra napraviti. Samo ako molitva postane djelo, ona može i u našem životu postati biti pokretač svega, kao što je to bila i u Isusovom životu.
Lako je naučiti moliti, ali nije lako moliti. Započnemo, pa odustanemo. Kako je lijepo vidjeti tolike molitelje u crkvi sv. Josipa gdje je na trajno klanjanje izložen Isus u euharistijskoj prilici! Molim Boga da ustrajemo. To će imati preobražavajući snagu i za nas, naš Grad i našu biskupiju. Ova ustrajnost je osobito važna danas kad je molitva u krizi. Malo molimo, a i kad molimo loše molimo. To nam se događa jer smo, kao i apostoli, previše zabrinuti za materijalne stvari, odnosno jer smo, sumnjajući u Boga i njegove planove s nama, usmjereni isključivo na to kako bismo služili sebi samima i vladali drugima. Ovo su zapravo kušnje kojima i nas đavao kuša, ali za razliku od Isusa i uspijeva uvući u svoje zamke. Važno je uočiti ovo iskušenje i odoljeti mu. U tome nam može pomoći trajno klanjanje u našem Gradu koje je uvijek ponovo poziv da dođemo Isusu, poziv na molitvu. Na molitvu nas poziva i ovo korizmeno vrijeme. Prihvatimo li taj poziv, stavljajući u ovim korizmenim danima u molitvi svoje pouzdanje u Boga, onda će i nas molitva korizmenog vremena dovesti do preobraženja. Najprije je riječ o onom svakodnevnom preobraženju kojim ćemo jedni drugima pokazivati Kristovo preobraženo lice i prepoznavati to isto lice u potrebnima. No, ovo se preobraženje tu ne zaustavlja, kao što se ne zaustavlja niti smije zaustaviti samo na korizmenom vremenu, nego se treba pretvoriti u ono trajno preobraženje kad će Isus Krist „snagom kojom ima moć sve sebi podložiti … preobraziti ovo naše bijedni tijelo i suobličiti ga tijelu svome slavnome.“
Za one koji žele više:
http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=1302