Prošle nedjelje smo se prisjetili triju Kristovih dolazaka: onog povijesnog prije dvije tisuće godina, onog slavnog koji će se dogoditi na kraju vremena i onog skrivenog koji se događa na različite načine u ovom našem vremenu.
Čini se da mnogi današnji kršćani, vjerujući da je dovoljno vjerovati u povijesni Kristov dolazak i nadati se onom budućem, žive u ozračju one daljine priprave Kristovog dolaska o kojoj je progovorilo današnje prvo čitanje, a kojoj je glavni predstavnik prorok Izaija. Prorok Izaija vrlo slikovito opisuje Mesiju ili Krista kad Davidovog potomka i osobu obdarenu Duhom Božjim po kojoj će Bog, izmirenjem svih stvorenja, obnoviti onaj početni sklad koji je narušen grijehom. Opisujući slikovito što će se dogoditi i pozivajući nas da s vjerom i nadom prihvatimo to što će se dogoditi, Izaija nam ne govori toliko o tome što mi trebamo učiniti, nego o tome što će Bog učiniti da bi se ono što vjerujemo i čemu se nadamo stvarno i dogodilo. Zato, a ne samo zbog vremenske udaljenosti od onoga koga navješćuje, Izaijina priprava ostaje daljnja priprava koja čovječanstvu želi vratiti nadu, usmjerujući mu pogled prema budućnosti koja nije strašna poput one o kojoj smo razmišljali prošlih nedjelja, a koju često dočarava životna stvarnost. Ta je stvarnost u Izaijino vrijeme bilo uništenje Judeje i opsada Jeruzalema sve ono što ona znači, dok je naša stvarnost ovakva kakva jest, a za što nam nije potrebno trošiti riječi. Mi smo ipak, za razliku od Izaijinih suvremenika, u povoljnijem položaju jer svoj pogled možemo usmjeriti ne samo prema budućnosti, nego i prema prošlosti u kojoj se – kako nam to poručuje i svetkovina Bezgrješnog začeća blažene Djevice Marije koja se kalendarski slavi danas, a liturgijski sutra – Izaijino proročanstvo počelo ostvarivati.
Vjerovati u ovu istinu i u nadi očekivati njezino potpuno ostvarenje nije dovoljno da bismo se s tom istinom i susreli. Onaj, naime, tko vjeruje u tu istinu i koji joj se nada, znade da se susret s njom ne može dogoditi ako ono što se vjeruje i čemu se nada ne pretvori u život koji živi. Ovo se ne može dogoditi i bez bliže priprave koja nam je opisana u današnjem evanđelju. Tu bližu pripravu predstavlja također jedan prorok. Riječ je o sasvim neobičnom proroku koji, za razliku od Izaije, o Kristu ne govori kao o onom koji tek treba doći, nego kao onom koji je već došao. Taj prorok je Isusov preteča Ivan Krstitelj. Zadaća bliže priprave, kojoj je predstavnik Krstitelj, nije prisjećanje na prošlost, niti usmjeravanje prema budućnosti, nego poticanje na drugačije, kvalitetnije život u sadašnjosti. „Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!“ – viče Ivan, pozivajući nas na obraćenje. Gospodin dolazi i ne smije naići na prepreke svom dolasku, a Krstitelj prokazuje sve ono što ga ometa obračunavajući se s lažnom sigurnošću, prepotencijom i ohološću onih koji su mislili da je za spasenje dovoljno što su Abrahamovi potomci (ili danas članovi Crkve): „Leglo gujinje! Tko li vas je samo upozorio da bježite od skore srdžbe? Donosite plod obraćenja. I ne usudite se govoriti u sebi: ‘Imamo oca Abrahama!’ Jer kažem vam, Bog iz ovog kamenja može podići djecu Abrahamovu. Već je sjekira položena na korijen stablima. Svako dakle stablo koje ne nosi dobrog roda, siječe se i u oganj baca“.
Osnovna poruka koju iz ovog oštrog govora možemo izdvojiti poziv je na obraćenje. To obraćenje simbolizira krštenje obraćenja kojim on želi isprati sve ono što nije dobro, da bi nas Krist – Mesija, onaj koji za njim dolazi, mogao krstiti Duhom Svetim i ognjem i pročišćene skupiti u svoju žitnicu. Obraćenje na koje Krstitelj poziva svoje suvremenika veoma je slično onom pozivu koji ćemo iz Isusovih usta u Matejevom evanđelju čuti još dva puta tijekom ove liturgijske godine. Kažem da je ovaj poziv iz Isusovih usta veoma sličan, a ne i isti, iako Isus koristi identične riječi, jer Isus svojim slušateljima, iznimka su farizeja i njima slični, nikad ne spočitava grijehe, nego ih jednostavno poziva na učeništvo koje će samo po sebi i kroz vjeru u njega dovesti do obraćenja uma i srca, tj. preslaganja misaonih vrednota i životne prakse. Prvi put će Isus će taj poziv upotrijebiti na početku svoga javnog djelovanja koje i započinje tim pozivom, a drugi put će ga izgovoriti šaljući dvanaestoricu. Dvanaestorica dobivaju zadaću propovijedati obraćenje na Isusov, a ne na Krstiteljev način. To je trebao i treba biti temeljni sadržaj svakog kršćanskog propovijedanja. Prvi su učenici to, čini se, dobro razumjeli. Oni nisu nikad moralizirali, nego su uvijek i samo navješćivali evanđelje. Znali su da onome tko se stvarno susretne s porukom evanđelja, postaje jasno, bez da mu se to kaže, da evanđeoski poziv na obraćenje znači promjenu mentaliteta, promjenu načina mišljenja i življenja želi li se biti dionici onog što evanđeoski navještaj obećava i donijeti plodove obraćenja. Sudeći na temelju današnjeg evanđelja prvotni plod obraćenja je poniznost kojom ćemo prestati stavljati sebe i svoja uvjerenja na prvo mjesto i u poniznosti dozvoliti Bogu da on u našem životu zauzme prvo mjesto .
Krstitelj ne poziva na obraćenje i donošenje njegovih plodova samo svoje suvremenike, nego i nas, a po nama i našem navještaju evanđelje i svim ljudima i narodima. Na ovo nas želi podsjetiti i sv. Pavao u ulomku koji nam je naviješten kao drugo čitanje. „Uistinu – poručuje nam on – što je nekoć napisano, nama je za pouku napisano da po postojanosti i utjesi Pisama nadu imamo“, da bismo već sada „slavili Boga i Oca Gospodina našega Isusa Krista“ i u poniznosti prigrliti jedni druge, „kao što je Krist prigrlio (nas) na slavu Božju“. Osobiti učitelj tog puta nam, uz sve one koje je izdvojila današnja liturgija, može biti i jest blažena Djevica Marija, Bezgrješno začeta, koju je Bog otkrio u njezinoj poniznosti i u njezinoj poniznosti učinio velika djela njoj, a po njoj i svemu čovječanstvu, dapače svemu stvorenju.