U ovoj drugoj nedjelji došašća, potaknut naviještenom Božjom riječi, želim upozoriti na dvije moguće opasnosti koje nas mogu učiniti nespremnima, kako za konkretni Božić koji je pred nama, tako i za konačni Kristov dolazak na kraju vremena, koji bismo došašćem trebali navješćivati i s nadom očekivati.
Prva opasnost je opasnost da nam se Božić pretvori u lijepu priču, legendu i mit, a da izgubi značenje stvarnog povijesnog događaja koji je našu ljudsku povijest podijelio na povijest prije Krista i povijest poslije Krista, odnosno da nam Božić prestane biti Bog koji je u Isusu iz Nazareta, rođenom od Marije Djevice, postao čovjek, jedan od nas.
Da bi izbjegli ovoj opasnosti, Crkva nam u ovoj drugoj nedjelji došašća za razmišljanje predlaže evanđeoski ulomak kojim evanđelist Luka smješta Isusova preteču Ivana Krstitelja, a s tim i samoga Isusa, u točno određeni povijesni kontekst – „petnaeste godine vladanja cara Tiberija, dok je upravitelj Judeje bio Poncije Pilat, tetrarh Galileje Herod…“ itd. – kako bismo shvatili da ono o čemu nam on govori nije plod njegove mašte, nije fikcija, nego povijesni događaj, ono što se dogodilo u točno određenom vremenu, koje je evanđelist datirao onovremenim načinom datiranja događaja.
Druga opasnost je opasnost krive priprave za proslavu Božića, a tim i onog drugog, konačnog Isusovog dolaska. Prošetamo li našim gradovima primijetit ćemo da je ona izvanjska priprava za Božić, koja uključuje tradicionalno ukrašavanje kuća i ulica, već dovršena. „Sv. Nikola“ je došao, kupuju se i dijele darovi, pišu božićne čestitke, stvaraju planovi za obiteljsko okupljanje, pripravljaju „božićni prijemi“, kupuje sve potrebno za „božićni ručak“ i druga „božićna jela“ … Ništa od toga nije po sebi loše, dapače je i dobro, ali ni izdaleka nije dovoljno da bi nam Božić bio doista Božić, otajstveni susret s Božićem, Bogom koji je u betlehemskom Djetetu postao Emanuel, S nama Bog ili, kako ispovijedamo u Vjerovanju, „koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa … i postao čovjekom.“ Uz sve ono nabrojeno potrebno nam je i nešto drugo, nešto bez čega bi sve ono ostalo, a nažalost često i ostaje, besmisleno. To nešto je obraćenje.
Zbog potrebe obraćenja koje je, danas kao i jučer, preduvjet ovog susreta s Božićem i naše pripravljenosti za Kristov ponovni i konačni dolazak, Crkva nas u ovoj drugoj nedjelji došašća odvodi među slušatelje Ivana Krstitelja, Isusova preteče i propovjednika evanđelja obraćenja.
Krstiteljevo propovijedanje evanđelja obraćenja, koje mu je od Boga povjereno kao zadaća kako bi pripravio svijet za Kristov dolazak, u sebi uključuje poziv na istinsku preobrazbu svijeta koji poznajemo. Te preobrazbe, koja je nužan preduvjet da bi Krist koji dolazi bio prepoznat i prihvaćen, nema i ne može biti bez naše osobne preobrazbe, a onda po nama i preobrazbe naših kršćanskih zajednica.
U duhu ove preobrazbe Krstitelj i nama viče: „Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze! Svaka dolina neka se ispuni, svaka gora i brežuljak neka se slegne! Što je krivudavo neka se izravna, a hrapavi putovi neka se izglade!“
I mi smo, mi kršćani, mi Crkva, oni koji se prvi trebaju obratiti slušajući ovaj poziv omogućujući Gospodinu da u nama i po nama i u ovom našem povijesnom trenutku dođe u naš svijet. Da bi se to i dogodilo potrebno je ukloniti iz našeg života i naših kršćanskih zajednica sve ono što na bilo koji način priječi i otežava Gospodinov dolazak. A toliko je „dolina“ – malodušnost i ravnodušnosti, propusta u činjenju dobra, lijenosti u obavljanju svojih svakodnevnih obveza, nedostatne molitve, nebrige za vjerske i moralne teme, za čitanje Svetog pisma, osobito evanđelja, itd. – koje treba popuniti kako bi Krist došao k nama i po nama u naš svijet, sve do, kako kaže papa Franjo, egzistencijalnih periferija. Toliko je „gora i brežuljaka“ – nasilja, korupcije, oholosti, egoizma i samodostatnosti, kao i općenito različitih grešnih misli riječi i djela – koji stvaraju često nesavladive prepreke dolasku Krista u naš život i život naših životnih zajednica. Toliko je, također, „krivudavih i hrapavih putova“ – relativizma,neodlučnosti, naglosti, tvrdoglavosti, nesposobnosti pitanja oprosta i opraštanja, ustrajavanja u pogreškama, odbacivanja pravih vrijednosti, težnje za prolaznim, nedovoljnog cijenjenja trajnih vrijednosti itd. – koji bi, s našim međuljudskim – obiteljskim i susjedskim, narodnim i međunarodnim – odnosima, trebali biti izglađeni kako bismo, u susretu s Isusom Kristom već o ovom Božiću koji je pred nama, mogli vidjeti spasenje Božje.
Da bismo izbjegli ovim dvjema opasnostima, opasnosti da nam Božić prestane biti povijesni događaj i opasnosti da se na kriv način pripravljamo za Božić koji je pred nama, a obje bi nas udaljile od Isusa Krista i istinskog Božića, trebamo se obratiti. Ovo obraćenje, kao pripravljanje putova i poravnavanje staza Gospodinovom dolasku u naš svijet i vrijeme, zahtjeva od nas, nas pojedinih kršćana i Crkve u cjelini, ponovno buđenje svoje vjere u povijesnost prvog Kristovog dolaska, kako bismo, učeći se iz tog dolaska, mogli obilno koristiti njegove plodove koji su nam darovani u Crkvi i po Crkvi – osobito spominjem milosti koje nam proizlaze iz sakramenata – a onda, s tom milosti u sebi koja proizlaze iz prvog Kristovog dolaska, učiniti sve što je potrebno da bi on mogao po nama kršćanima i našim kršćanskim zajednicama, ponovo doći u naš svijet, da bi mogao doći danas, sada, ali i da bi nas, dolazeći po nama već danas u sve sfere crkvene i društvene stvarnosti, našao spremne i na kraju vremena, u trenutku svog konačnog dolaska.