Preobraženje naš pogled vjerom usmjerava prema prošlosti i nadom prema budućnosti, kako bismo u ljubavi mogli živjeti svoju sadašnjost.
2. korizmena nedjelja (B), 2018.
Preobraženje je pogled u prošlost spasenja koju predstavljaju Mojsije i Ilija. Oni nam, s apostolima i prvom Crkvom, pokazuju na Isusa iz Nazareta kao onog koji je ispunjenje svih starozavjetnih očekivanja, kako bismo ga s vjerom prihvatili i s Petrom ispovjedili: „Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga“ (Mt 16, 16).
Preobraženje je i pogled u budućnost, kako bismo Isusa, koji će uskoro biti ponižen, mučen i ubijen, i njegov križ na kojemu će biti raspet, mogli vidjeti obasjane uskrslim svijetlom. Ovo je pogled koji u apostolima, suočenima s prvim navještajem Isusove muke i smrti koji je u njih unio nemir, želi ponovno probuditi nadu koja ih je svojevremeno i potaknula da krenu za njim. Nada koju u apostolima budi taj pogled na budućnost se, po prvi put u njihovom životu, ne iscrpljuje u sadašnjosti i ovozemaljskim očekivanjima. To je nada koja se proteže u vječnost kojoj i oni mogu postati dionici.
Preobraženje je, u konačnici, više od svega toga, pogled na sadašnjost. To je sadašnjost obeshrabrenih i razočaranih Isusovih učenika. To je i sadašnjost prve Crkve kojoj je evanđelist uputio svoje evanđelje, koja se suočavala s problemom razumijevanja Isusove muke i smrti na križu, ali i s vlastitim progonima, vlastitom mukom i smrću. To je i naša sadašnjost, odnosno sadašnjost koju mi kršćani svih vremena kršćanske povijesti živimo u svojoj svakodnevici, sa svim njezinim problemima i poteškoćama. Preobraženje nam u tim našim sadašnjostima svima želi pomoći razumjeli logiku Kristovog križa, kako bismo se, usvajajući tu logiku, u svojoj sadašnjosti naučili s ljubavlju suočavati s vlastitim križevima, ali i križevima svoje braće i sestara.
„Učitelju, dobro nam je ovdje biti!“, govorio je sv. Petar na gori preobraženja, misleći da se tamo može ostati. Mi znamo da se tamo ne može ostati, da je s gore preobraženja potrebno sići u život i životnu stvarnost, koja je takva kakav jest, često ispunjena križevima, našim, ali i još više križevima drugih oko nas, naše braće i sestara. I da je u njoj nužno prihvaćati i s ljubavlju živjeti logiku križa, križa osvijetljenog vjerom u Isusa kao Krista i njegovo uskrsnuće i nadom da ćemo i mi jednom suuskrsnuti u zajedništvu s njime. I za nas je, kao i za Izaka, prihvaćena zamjenska žrtva. Ta zamjenska žrtva za nas, za sve ljude, je Isus Krist, raspet na križu. U njemu je Bog, koji je poštedio Abrahamovog sina, predao svog vlastitog Sina kao zamjenu za žrtvu čovječanstva. Velik je to dar. Neshvatljivo velik. I znak neizmjerne, preobražavajuće, Božje ljubavi koja i nas osposobljuje da i mi sa sv. Pavlom, živeći u skladu s logikom Isusovog križa ljubavi, svima možemo posvjedočiti i riječima i životom: „Ako je Bog za nas, tko će protiv nas? Ta on ni svojega Sina nije poštedio, nego ga je za sve nas predao! Kako nam onda s njime neće sve darovati? Tko će optužiti izabranike Božje? Bog opravdava! Tko će osuditi? Krist Isus umrije, štoviše i uskrsnu, on je i zdesna Bogu – on se baš zauzima za nas!“