Ivanu Krstitelju mnogi dolaze tražeći oslobođenje od zala koja ih muče. On krštava, ispravlja, savjetuje, potiče. Sve to čini sa sviješću da tek pripravlja put Onome koji ima moć ostvariti konačnu pobjedu nad zlom. Dok pomaže ljudima, njegov je pogled usmjeren prema horizontu. On očekuje „Mlado sunce s visine, da obasja one što sjede u tmini i sjeni smrtnoj, da upravi noge naše na put mira“ (Lk 1, 78-79), kako je Kristov dolazak njegov otac Zaharija proričući mu da će se on „prorok Svevišnjega zvati jer će(…) ići pred Gospodinom da mu pripravi(…) putove“ (Lk 1, 76). Stav iščekivanja mu je omogućio da u mnoštvu prepozna Krista, čiji dolazak označava kraj njegovog poslanja, a s tim i njegovog vremena. Ivan je ovoga svjestan, ali ta svijest da je on došao do kraja, da je njegovo vrijeme prošlo, da svoje mjesto treba prepustiti drugome, u njemu ne izaziva tugu nego istinsku radost i oduševljenje. Iz te radosti i oduševljenja, svijesti da je za to rođen, izlazi i njegovo svečano i radosno svjedočanstvo iz današnjeg evanđelja. Prstom okrenutim prema Isusu, tako ga bar predstavlja ikonografija, on govori: „Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta!“ I ono mnoštvo koje je do tada bilo usmjereno prema Ivanu, čak i neki od njegovih najvjernijih učenika, od tog trenutka svoj pogled, svoje traženje, svoje želje i molitve, počinje usmjeravati prema Isusu. I koliko god da mu je to ljudski gledano bilo teško prihvatiti, jer teško je jednom biti u središtu, biti prvi, a onda svoje mjesto morati prepustiti drugome, on se ne žali, on ne tuguje, on ne pokušava sebe ponovo staviti u središte, on ne pokušava ljubomorno zadržati ono što je imao. Ivan Krstitelj je svjestan da je njegovo vrijeme prošlo, da počinje Isusovo vrijeme.
Ovaj Krstiteljev zamišljeni ispruženi prst i osobito njegove riječi: „Evo Jaganjca Božjega“ i „Ja sam … vidio i svjedočim: on je Sin Božji“, podsjećaju nas na našu ozbiljnu životnu zadaću. To je zadaća pripravljati Gospodinov dolazak u svoje vrijeme i u svoj svijet. Ljudi našeg vremena, slično kao i u Krstiteljevo vrijeme, imaju potrebu za nekim tko će biti poput Ivana Krstitelja, nekim tko neće slijediti put oholosti, nego poniznosti, neće dozvoliti da ga vjetar ljulja kako mu se sviđa, nego će i na vjetru stajati postojan i usmjerena pogleda prema „Mladom suncu s visine“, Isusu Kristu, nekim tko će ga znati saslušati, savjetovati, uputiti, potaknuti. To je naša zadaća. U njezinom izvršenju ni mi sebe ne smijemo staviti u središte nego i nama, kao i Krstitelju, u središtu jest i treba biti Isus Krist. U službi smo Isusa Krista i njegovog spasenja. I to treba biti razlog za našu istinsku radost, da bi Isus Krist i u našem vremenu, po našem djelovanju mogao rasti i donijeti mu svoje spasenje.
Želio bih današnji evanđeoski tekst koji pokazuje izmjenu generacija preslikati u našu konkretnu stvarnost izmjena generacija i osobitu zadaću generacije koja odlazi, da prenese poruku o Isusu Kristu i njegovom evanđelju na generaciju koja dolazi. Ivan Krstitelj je, koliko god da je suvremen i blizu Isusu po godinama, starozavjetni prorok, a s Isusom Kristom započinje novi zavjet. Zato se oni koji pripadaju starijoj generaciji mogu ogledati u Ivanu Krstitelju i njegovom ponašanju prema Isusu, a oni koji su mlađi i pripadaju mlađim generacijama, mogu se ogledati u Isusu i njegovom ponašanju.
Ivan Krstitelj su svi oni kojima, zbog tko zna kojeg razloga, vrijeme polako izmiče. Osim što ih, kao i Ivana Krstitelja, treba krasiti postojanost i čvrstoća i oni bi, gledajući u Ivana Krstitelja, u stavu iščekivanja trebali biti usmjereni prema onom trenutku kad će moći reći da je njihovo vrijeme prošlo i da svoje poslove, svoje domove, svoja imanja, časti, položaje… trebaju prepustiti drugima. Ne želim govoriti o onom materijalnom što ćemo, htjeli ili ne htjeli, prije ili kasnije morati ostaviti, nego o onom duhovnom, o pologu vjere koji smo dužni prenijeti generaciji koja dolazi. Svaki vjernik uz onu evangelizacijsku zadaću koja se odnosi na sve ljude, dobiva i osobitu evangelizacijsku zadaću koja se odnosi na njegove bližnje, na one koji dolaze na ovaj svijet da bi nastavili ondje gdje je on stao. I svi oni koji su primili polog vjere, a sada su pozvani prenijeti ga novim generacijama, bi zajedno s Ivanom Krstiteljem koji je u Isusu Kristu prepoznao evanđeosku novost, novo vrijeme, trebali reći da su radosni zato što ono što su primili mogu predati drugima i što, makar njihovo vrijeme prolazi, Isus Krist može i po novoj generaciji širiti svoju radosnu novost, evanđelje. Razlog za radost ovisi o tome imaju li kome prenijeti ono što baštine – nažalost sve nas se manje rađa, a sve više umire – kao i o tome jesmo li u svom vremenu živjele tu novost – to što nas je sve manje govori nam da nismo – koju trebamo prenijeti drugima. Naša kršćanska dužnost je biti poput Ivana Krstitelja i, poput Ivana Krstitelja u odnosu na svoje suvremenike, svojim suvremenicima, počinjući od svojih obitelji, svojih sinova i kćeri, pripravljati put dolasku Isusa Krista i njegovoj evanđeoskoj novosti u naš svijet. Teško možemo očekivati od novih generacija da nastave prenositi radosni vijest, evanđelje, ako im tu radosnu vijest nismo prenijeli mi koji pripadamo generaciji koja ih je prethodila.
Ne smijemo se zaustavi samo pozivu generaciji na odlasku da se ugleda u Ivana Krstitelja koji odlazi radostan znajući da je ispunio svoje poslanje, da njegov život nije bio uzaludan jer je pripravio put onomu koji dolazi i za koga svjedoči: „On je Sin Božji“, nego se, u godini koju mi u Dubrovačkoj biskupiji slavimo kao Godinu mladih, želim obratiti i generaciji koja dolazi, pozivajući mlade da se u svom odnosu prema starijoj generaciji ugledaju u Isusa i njegovo ponašanje u odnosu prema Ivanu Krstitelju. Iz dijaloga koji se prošle nedjelje odvijao između Isusa i Ivana Krstitelja vidi se da Isus poštuje Ivana Krstitelja. Mlađi trebaju poštivati svoje starije, imati prema njima razumijevanja zbog onoga što su činili, te istovremeno biti otvoreni i onome što oni još mogu činiti. Isus prihvaća tradiciju koja je bila prije njega, čak će toj tradiciji dati svoje značenje pretvarajući je u novost jer će Ivanovo krštenje obraćenja postati materija sakramentalnog krštenja, ali i sve to nadopunjuje onom svježinom koja je svojstvena mladim ljudima i novoj generaciji. Gledajući u Isusa i učeći od Isusa mladi bi se trebali ispitati nad svojim odnosom prema tradicionalnim vrijednostima, osobito o svom odnosu prema pokladu vjere koje su njihovi stariji, kao karika u lancu, prenijeli s prethodne generacije da bi ga predali njima. O tom odnosu prema tradicionalnim vrijednostima koje ne smiju postati same sebi svrha i osobito o tom odnosu prema pokladu vjere koji nam je prenesen, ovisi hoće li te vrijednosti i, napose, taj poklad vjere, biti prenesen generacijama koje dolaze i ako da, u kakvom obliku.
„Njega ja nisam poznavao – kaže Ivan – ali onaj koji me posla vodom krstiti reče mi: ‘Na koga vidiš da Duh silazi i ostaje na njemu to je onaj koji krsti Duhom Svetim’ I ja sam to vidio i svjedočim: on je Sin Božji.“ Ni mi ga, bez obzira kojoj generaciji pripadamo, nismo poznavali, ali smo ga upoznali zahvaljujući generacijama koje su nas prethodile. Velika je to milost koju nismo ničim zaslužili. Mogli smo se roditi i u sredini ili obitelji koja nije kršćanska, ali nismo. Zato je još veća odgovornost koja iz te milosti proizlazi za svakog od nas. Toj odgovornosti možemo ispravno zadovoljiti samo ako poput Ivana Krstitelja prepoznamo Krista kojemu smo pozvani pripravljati put, radosno mu prepuštajući mjesto i u svom vlastitom životu, i u život svojih obitelji, Crkve i društvene zajednice, da bi se i u našem životu, u životu naših obitelji, Crkve i društvene zajednice, dogodio Isus Krist i započelo njegovo vrijeme, a onda se po nama i onoj novosti koju svi mi na svoj način možemo donijeti i donosimo, nastavilo i na generaciju koja će slijediti nakon nas i tako sve do onog drugog i konačnog Gospodinovog dolaska.