Svetopisamska čitanja ove druge nedjelje kroz godinu u liturgijskoj godini ‘A’ nastavak su razmišljanja o otajstvu u kojeg smo s Isusom i njegovim krštenjem uronili prošle nedjelje. Nakana ovih čitanja je već na početku liturgijske godine podcrtati središnji cilj Isusovog poslanja, a to je oduzeti grijeh svijeta: „Evo Jaganjca Božjega – kaže Ivan – koji odnosi grijeh svijeta!“
U Starom zavjetu su postojali mnogi oblici prinosa i žrtvi kao što su npr. žrtve paljenice, pričesnice, naknadnice, zahvalnice, pomirnice, okajnice. Iza ovih izraza može se otkriti profinjen smisao starozavjetnog čovjeka za Božju svetost, ali i vlastitu nedostojnost da se susretne s tom Božjom svetošću. Nakana ovih žrtava je bila ublažiti onaj rascjep koji je izazvao grijeh, ublažiti onu udaljenost između Božje svetosti i čovjekove nedostojnosti. Dok su starozavjetne žrtve uspijevale samo simbolički ukloniti grijeh i umanjiti razdijeljenost između Boga i čovjeka, u Isusu i njegovoj žrtvi dogodilo se stvarno i konačno uklanjanje grijeha i rascjepa koji je grijeh izazvao u odnosima između Boga i čovjeka. Ivan Krstitelj u evanđelju koje smo pročitali stoga proročanski predstavlja Isusa kao onoga koji će stvarno i konačno ukloniti grijeh, razlog neprijateljstva između Boga i čovjeka. Kršćanska nas, naime, vjera uči da je Isus upravo zato postao čovjekom. On nije postao čovjekom samo zato da bi živio s nama kao jedan od nas, a što bismo moglo pomisliti ako bismo svoju vjeru zadržali isključivo na razini Božića, nego i zato da bi nam svojom vazmenom žrtvom omogućio vječno zajedništvo s Bogom. Komentirajući pročitano evanđelje Katekizam Katoličke Crkve izjavljuje: „Nakon što je prihvatio da ga krsti s grešnicima, Ivan je Krstitelj vidio i pokazao u Isusu ‘Jaganjca Božjega koji oduzima grijeh svijeta’ (Iv 1, 29). On tako očituje da je Isus u isti mah i Sluga patnik koji se, šuteći, pušta voditi na klanje noseći grijeh mnoštva, i Vazmeni jaganjac, simbol otkupljenja Izraelova u vrijeme prve Pashe. Sav život Kristov izražava njegovo poslanje: ‘da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge’ (Mk 10, 45)“ (KKC, 608). Po Kristovoj vazmenoj žrtvi se, ističe dalje Katekizam, „ostvaruje konačno otkupljenje ljudi po Jaganjcu Božjemu koji oduzima grijeh svijeta (Iv 1, 29) i ujedno … iznova uspostavlja zajedništvo čovjeka s Bogom pomirujući ga s njime krvlju ‘koja se za mnoge proljeva na otpuštenje grijeha’ (Mt 26, 28)“ (KKC, 613).
Ovo je ono što vjerujemo, ali i ono što se nedovoljno primjećuje u stvarnosti koju živimo. Živimo kao da se u Isusu i njegovoj žrtvi niti nije dogodilo oduzimanje grijeha svijeta i uklanjanje rascijepa ili neprijateljstva koje je grijeh napravio između Boga i čovjeka. Zašto je to tako? Odgovor je u čovjekovoj slobodi. Isus je u svojoj smrti oduzeo „grijeh svijeta“, ali nije oduzeo čovjekovu slobodu da i dalje kaže „ne“ Bogu. A posljedica toga „ne“ Bogu je ponovni rascjep, ponovno raskidanje prijateljstva ne samo s Bogom, nego i s čovjekom i sa svim onim što je dobro. To je uzrok naših osobnih grijeha, ali i društvenih grijeha i zabluda i različitih nereda koji kvare i razaraju društvo čineći ga nezdravim i bolesnim, poput korupcije, iskorištavanja radnika, sukoba, ratova, terorizma…
Novost koju je Isus donio svojom žrtvom nije u tome da čovjek ne može više Bogu reći „ne“, jer tad bi čovjek prestao biti čovjek, nego u tome da čovjek uvijek ponovo može reći Bogu svoj „da“. Nakon toga da se Isus utjelovio, onoga što je poslije krštenja na Jordanu govorio i činio, nakon njegove žrtve kojom je oduzeo „grijeh svijeta“, mi ljudi uvijek ponovo možemo reći svoj „da“ Bogu! Uvijek ponovo možemo s Bogom biti prijatelji! Zahvaljujući tome mi znademo put koji vodi k Bogu! Znademo kako i što učiniti da bismo bili ponovo u zajedništvu njegove ljubavi! I možemo, podsjeća nas sv. Pavao u drugom današnjem čitanju, biti među „posvećenima u Kristu Isusu, pozvanicima, svetima, sa svima što na bilo kojem mjestu prizivlju ime Isusa Krista“ te imati „milost … i mir od Boga Oca našega i Gospodina Isusa Krista!“
Spomenuli smo različite žrtve Starog zavjeta. Zašto ne spomenuti i jedinu žrtvu Novoga zavjeta, a to je euharistijska žrtva ili misa koja je trajan „spomen-čin“, trajno uprisutnjenje Isusove dragovoljne žrtve Ocu za spasenje ljudi na križu Kalvarije. Zahvaljujući tom Isusovom daru, kako žrtve na križu Kalvarije tako i njegove trajne euharistijske prisutnosti među nama u euharistijskoj ili misnoj žrtvi, imamo pravo s Ivanom Krstiteljem reći: „Evo Jaganjca Božjega, evo onoga koji oduzima grijehe svijeta!“ To je znak naše vjere da je pod euharistijskim prilikama kruha i vina stvarno prisutan Isus Krist, onaj koji oduzima grijehe svijeta. Mi, međutim, ovom poviku Ivana Krstitelja imamo pravo i dodati ono što on nije mogao ni zamisliti: „Blago onima koji su pozvani na gozbu Jaganjčevu!“ Blago onima koji su pozvani na gozbu u kojoj nam Isus Krist daje samog sebe za hranu! I u ovom je također velika novost Isusove žrtve kojom je oduzeo „grijeh svijeta“. Nije nam onemogućio da mu kažemo „ne“, nego da mu kažemo „da“, tako što nas je osnažio sudjelovanjem u gozbi u kojoj nam on daje samoga sebe za hranu. I pitam se događaju li se mnoge stvari, događaju li se toliki „ne“ Bogu zato što je iz nedjelje u nedjelju malo onih koji sudjeluju na nedjeljnoj euharistijskoj žrtvi i još manje onih koji se na toj euharistijskoj žrtvi po pričesti svrstavaju među one kojima je ‘blago’. Mnogi su „pozvani na gozbu Jaganjčevu“, ali se istovremeno mnogima nedjelja pretvorila u radni dan, odlazak u trgovine, rekreaciju, odmor, spavanje, a sve manje je ostala dan Gospodnji, dan u kojemu kao vjernička zajednica slavimo misu i susrećemo se s Kristom i braćom i sestrama u Kristu.
Postoji i još nešto što neću i ne smijem zaboraviti. To je pitanje koje može biti upućeno nama koji redovito sudjelujemo na misi. Kako i koliko se misa koju slavimo odražava na naš svakodnevni život i one konkretne okolnosti koje živimo? Vidi li se iz onog što živimo da smo mi drukčiji, da smo oni koji su shvatili da Bogu mogu reći svoj „da“. I one koji znaju da nas taj „da“ Bogu može, s Isusom koji nas u euharistiji usmjeruje i snaži, pretvoriti u sluge Gospodinove, one koji će, u skladu s Izaijinim proročanstvom iz prvog čitanja, biti postavljeni za svjetlost narodima. Kao takvi pozvani smo u ovom svom prostoru i vremenu donositi Božji spas svima i sve do nakraj zemlje, dakako počinjući od svoje obitelji, susjeda, radnih ili školskih kolega. Ako se tu ne vidi razlika između nas koji idemo na misu i onih koji to ne čine, onda se i za naše mise može reći ono što je psalmist rekao za starozavjetne žrtve: „Žrtve i prinosi ne mile ti se … paljenica i okajnica ne tražiš“.
Da nam se to ne bi dogodilo recimo i mi na početku ovog novog razdoblja liturgijske godine s Kristom i psalmistom svoj: „Evo dolazim … Bože moj vršiti volju tvoju!“, recimo svoj „da“ Bogu, svjesni da smo i dalje slabi ljudi i da su pogreške ne samo moguće nego i izvjesne, ali i vjerujući da su jači od naše slabosti i pogrešaka Bog i njegova milost, koja nam zahvaljujući Kristovoj žrtvi na križu neće i ne može nedostajati.