Nakon stravičnih događaja Velikog petka razočarani i prestrašeni učenici našli su utočište i prividan mir iza zatvorenih vrata dvorane posljednje večere. Mislili su da ih tamo nitko ne može pronaći. Pronašao ih je onaj kojemu su se najmanje nadali. Kako nas izvješćuje pročitano evanđelje uvečer istog onog dana kad je uskrsnuo, među njih je kroz zatvorena vrata došao sam uskrsnuli Gospodin. Zaslužili su prijekore, a on im, u svom božanskom milosrđu, nudi mir: “Mir vama”! Susret s njim povratio im je izgubljenu radost i povjerenje, umanjio strah i povratio mir.
I nas život često ispuni razočaranjem, nepovjerenjem i strahom. Zato se, poput apostola, zatvaramo u naš egoizam i snove, naše strahove i zabrinutosti koji nas najprije odvoje od njega, a zatim, zbog odvojenosti od njega i nepovjerenja u njega, ispune sramom i razočaranjem. Samo nas susret s njim, s Uskrsnulim može ispuniti mirom. Zato njemu, kako nam je više puta ponovio papa sv. Ivan Pavao II., bez straha možemo otvoriti vrata svojih života. Samo susret s Uskrsnulim koji je otajstveno prisutan među nama po svojoj riječi, po sakramentima, osobito euharistiji, po braći i sestrama, osobito onima koji trpe, može nas ispuniti radošću.
Važno je primijetiti odsutnost Tome zvanog Blizanac. On nije bio s učenicima kad ih je pohodio uskrsnuli Gospodin. Zato nije želio povjerovati u uskrsnuće. Uzalud su apostoli svjedočili Tomi da je Isus uskrsnuo, da su ga oni vidjeli, da su razgovarali s njim, da je i jeo s njima. Uzalud su Tomu uvjeravale žene koje su također vidjele Isusa. Toma je ostao čvrst u svojoj nevjeri: “Ako ne vidim neću vjerovati.” Nakon osam dana uskrsli Isus ukazao se svojim apostolima po drugi put. Ovaj put je i Toma bio s njima. Nakon što je ponovno svima ponudio svoj mir riječima: “Mir vama”!, uskrsnuli Isus poziva Tomu da mu priđe kako bi mogao staviti svoje prste u njegove rane, učiniti ono što je sam stavio kao preduvjet za svoju vjeru. Toma, međutim, sada i sam vjeruje: “Gospodin moj i Bog moj!” Iza ove Tomine ispovijesti vjere slijedi novo Isusovo blaženstvo: “Povjerovao si kad si me vidio! Blago onima koji ne vide a vjeruju.” Kao što smo se svrstali među one koji su ponekad razočarani, tako se možemo također svrstati među ovakve blaženike, one koji nisu vidjeli Krista uskrsnuloga, a ipak su povjerovali u njegovo uskrsnuće. Tomin slučaj nas, međutim, upozorava da ne budemo strogi s onima koji to ne mogu učiniti. Možemo nekomu tumačiti vjerske istine, možemo ga poučavati u vjeri, ali mu vjeru ne možemo dati. Vjeru može dati samo Bog. Tomi je, nakon što mu se ukazao, uskrsnuli Isus dao vjeru. Mi vjerujemo iako nismo vidjeli Uskrsloga. Drugi ne vjeruju. Zašto mi vjerujemo, a oni ne vjeruju? Odgovor je u Božjoj milosti, u doživljaju posebne Božje blizine kojom nam je darovana vjera i koja nas je održala u vjeri. Možda nismo svjesni, ali sigurno se i nama dogodio neki Božji posjet, događaj u kojem smo doživjeli osobitu Božju prisutnost iz koje je proizišao usklik: “Gospodin moj i Bog moj!” To nije jedino objašnjenje vjere i nevjere. U Dubrovniku smo se okupili na SHKM pod geslom: „Na slobodu pozvani!“ I sloboda je jedan od odgovora na pitanje vjere i nevjere. Stvoreni smo kao slobodni ljudi, a što znači da je vjeri uz Božju ponudu, milost, potreban i naš slobodan odgovor. Kao što je Božja ponuda vjere ponuda ljubavi, tako je i naš slobodni odgovor nužno odgovor ljubavi. Za vjerovati nije, dakle, dovoljna samo Isusova ljubav prema nama, nego je neophodna i naša ljubav prema njemu. Makar Isus želi da se svi spase, On se ipak ukazao onima samo onima koji su ga ljubili: pobožnim ženama, apostolima, učenicima… Uskrslog nisu vidjeli ni veliki svećenici, ni Pilat, ni Herod. Ne zato što to Isus nije želio, nego jer to oni nisu željeli, a oni to nisu željeli jer ga nisu ljubili. Oni bi njegovo ukazanje shvatili kao napad na sebe i svoju slobodu, a ne kao poticaj da vjeruju. I zato se Isus njima nije ukazao.
Ne mogu svi oni koji ne vjeruju biti svrstani među one kojima Bog nije dao milost vjere ili biti ubrojeni u one koji Isusa ne vole. Postoji i treća, u našem društvu najčešća, skupina nevjernika. To su oni koji su imali prvotni Božji milosni dar vjere, oni kojima su roditelji, kao i nama, bili vjernici, koji su zajedno s nama išli na vjeronauk, primili kao i mi sakramente kršćanske inicijacije, a možda se i vjenčali u crkvi, a danas ne vjeruju. Zašto? Odgovor se, vjerujem, nalazi u življenju vjere, u vjerskoj praksi. Tko, kao Toma, nije prisutan u zajednici okupljenoj na molitvu – osobito u nedjeljnoj euharistiji – ili je iz nje, tko zna zbog čega, pobjegao, ne može iskusiti prisutnost Uskrsnuloga, ne može čuti njegov pozdrav, njegovu riječ, primiti njegov mir i njegovo oproštenje, ne može iskusiti onu radost koju se samo u zajednici i kroz zajednicu može iskusiti, ne može primiti njegovog Duha Svetoga i njegovo poslanje. Tko nedjeljom – a svaka nedjelja je za nas kršćane Uskrs, Dan Gospodnji, prvi dan u tjednu – ostane u svojoj kući ne želeći doći u crkvu i biti dio zajednice – većina to čini jer im se ne da, a samo neki se pravdaju da je to besmisleno, da je vrjednije moliti sami – ne može se susresti s Kristom uskrsnulim koji je prisutan samo ondje gdje je zajednica okupljena na nedjeljnoj misi. A tko se s njim ne susretne, ne može povjerovati u njegovo uskrsnuće. Trebaju mu, kao i Tomi, dokazi da bi vjerovao.
Današnja liturgija nas želi potaknuti da u sebi obnovimo vjeru u uskrsnuće, kako bismo se u zajedništvu braće i sestra na milosni način u zajedništvu braće i sestara susreli s našim uskrslim Spasiteljem na nedjeljnim misnim slavljima, slušali njegovu riječ i primali one milosti koje se na nas izlijevaju s oltara iz njegove nekrvne žrtve, u kojoj obnavljamo njegovu muku, smrt i uskrsnuće i u kojoj po pričesti sami možemo postati dionici. U svakoj nedjeljnoj misi Isusa doživljavamo kao uskrslog Gospodina koji nas, kao i učenike, shvaća i prihvaća ovakve kakvi jesmo i takve kakvi jesmo ispunja svojim mirom, svojom radošću, svojim Svetim Duhom. On se tu ne zaustavlja nego iza svega toga slijedi poslanje. Onaj: „Mir vama!“ pretvoriti će se u: „Idite u miru!“ S tim: „Idite u miru!“ šalje nas, kao i učenike, u svijet u kojemu živimo. Čini to da bi i svi oni koji ga još nisu upoznali, ili mu u svom razočaranju ne vjeruju, ili su se od njega jednostavno udaljili, a i jednih i drugih i trećih ima u našim obiteljima, mjestu i općenito društvu u kojem živimo, po nama – tj. po postojanom apostolskom nauku koji ispovijedamo, zajedništvu koje živimo i euharistijskom lomljenju kruha koji blagujemo, odnosno po svjedočenju kršćanskog života i sakramentalnom, euharistijskom, življenju vjere – mogli susresti Krista raspetog i uskrsnulog i povjerovati da je on Sin Božji i u to vjerujući imati život u imenu njegovu.