Close Menu
Vijest

20. nedjelja kroz godinu (A), 2020.

Izoliranost ili asimilacija? Izabranost! Biti Božji narod za sve narode.


20. nedjelja kroz godinu (A) – Biti izabrani za druge


Bog je u povijesti spasenja izabrao Abrahama i njegovo potomstvo učinio ga posebnim narodom s posebnim poslanjem. Izraelci su bili svjesni te svoje posebnosti, ali i opasnosti asimilacije koja im je prijetila u moru drugih naroda i religija. Posljedica je bila to izoliranosti koja nikad nije dobro rješenje, a dugoročno i nije moguća. Izraelci su toga da izoliranost nije rješenje, a i da nije moguća, osobito postali svjesni u vrijeme babilonskog sužanjstva. Ono ih je izmiješalo sa svim drugim narodima i religijama. Zahvaljujući svijesti o svojoj posebnosti uspjeli su se oduprijeti asimilaciji, a zahvaljujući svojoj izloženosti i susretu s drugima u njima se razvila i svijest o vlastitoj izabranosti. Ona im je pomogla da u drugima ne vide samo opasnost, nego i priliku. Plod toga je i današnje prvo čitanje, ulomak iz Knjige proroka Izaije, u kojemu se govori o proširenju onog saveza koji je Bog sklopio s Izraelom i na „sinove tuđinske koji pristadoše uz Gospodina da mu služe i da ljube ime Gospodnje i da mu budu službenici.“ Obećanje o povratku iz sužanjstva Bog proširuje i na njih. I obećava da će uslišiti i njihove molitve. I da će mu biti ugodne i njihove žrtve.  I da će se njegov „dom … zvati dom molitve za sve narode.


Prorok jasan u svojoj poruci i Božjoj otvorenosti drugima. Pa ipak, sklonost izoliranju i preziru drugih, onih koji nisu pripadali njihovom narodu i vjeri, bila je veoma živa i prisutna i u Isusovo vrijeme. To najbolje predočuje događaj o Isusovom susretu sa ženom Kanaankom o kojemu nam govori današnji evanđeoski ulomak. Kao i svaki drugi dostojanstveni Izraelac ni Isus se ne osvrće na ženino zapomaganje. Čini se da su u ovom ulomku njegovi učenici, koje inače poznajemo kao veoma netolerantne, bili tolerantniji od samoga Isusa. Naš prijevod kaže da su ga zamolili da joj udovolji jer viče za njima, a neki bibličari smatraju da su oni željeli da je otjera jer im smeta. I upravo je ovo ono što može promijeniti perspektivu i dati novi smisao Isusovoj gruboj komunikaciji. Isus se ne obraća ženi. On se obraća svojim učenicima. On želi promijeniti njih i njihove stavove. Oni su, a ne Isus, oni koji, pozivajući se i na Stari zavjet, ali i čitajući ga samo u ključu svoje posebnosti, a ne i svoje izabranosti, misle da je mesija i njegovo spasenje samo njihovo i za njih. I oni su, a ne Isus, oni koji sebe smatraju Božja djecom, a pogane i pripadnike drugih naroda psima. Isus sebi u usta stavlja njihove misli i riječi, kako bi im  nakon toga pokazao ženu Kanaanku i njezinu duboku i poniznu vjeru kojom u njemu prepoznaje Gospodina i Sina Davidova, a i jedno i drugo su mesijanski nazivi. Isus sam i osobno nije imao vremena posveti se poganima. Susret sa ženom Kanaankom jedna je od rijetkih iznimaka. Uz nju možemo spomenuti događaj ozdravljenja sluge rimskog satnika s kojim se, međutim, Isus nije osobno susreo, nego je samo komunicirao preko poruka. Ovi nam primjeri pokazuju da Isus želi da njegovi učenici nadiđu granice svoga naroda i pripadnika svoje vjere. I da se, odustajući od bilo kojeg oblika diskriminacije po bilo kojoj osnovi, upute svim ljudima. Preduvjet za to je promjena svog odnosa i prema sebi i prema drugima. Nisu posebni zbog sebe nego zbog drugih. Posebni su jer su izabrani. Crkva, kojoj su apostoli temelj, je novoizabrani Božji narod, koji svoju posebnost u odnosu na sve druge narode ne smije shvatiti kao posebnost koja će je izolirati od drugih, nego kao svoju izabranost, poslanje da bude Božji narod za sve druge narode svijeta.

 

Isus je svojim gestama dao svojim učenicima jasno usmjerenje i potaknuo ih da u drugima i drugačijima ne vide opasnost nego mogućnost. Pa ipak, to ni Crkvi od samog početka nije dobro išlo, a često nam ne ide ni danas.  Čini nam se da je manje opasno zatvoriti se u svoj svijet, negoli sa svojim vrijednostima, onim vrijednosnim sustavom koji nam je Krist objavio i svojim primjerom pokazao, krenuti u susret sa svjetovima drugih. Možda je začahurenost u svoje tradicije i svoj svijet običaja i bila moguća jučer dok je naš svijet i naš moralni sustav vrijednosti, naše biti kršćani, bilo u sukobu s jednim drugim svijetom i sustavom vrijednosti koji nam je bio neprijatelj. Ili je barem mislio da nam je neprijatelj. A možda smo i mi to samo mislili i mislimo. Ali  naša začahurenost i izoliranost jednostavno nije moguća u pluralnom svijetu u kojemu je naša vjera i naš moralni sustav vrijednosti, naše biti kršćani, samo jedna od mogućih ponuda u susretu s mnoštvom drugih ponuda koje ne smijemo, čak i ako to jesu, vidjeti kao neprijatelje, nego kao izazov, kao poslanje. Želimo li da to i bude ne smijemo ih ignorirati, još manje prezirati ili se pokušati od njih izolirati, nego ih, usprkos svim poteškoćama, izazovima i opasnostima koje to sa sobom nosi, osobito izazovu i opasnosti asimilacije, trebamo shvatiti kao svoje poslanje. Ne trebamo se stidjeti zbog svoje posebnosti. Ali moramo uvijek biti svjesni svoje izabranosti koja je uvijek za druge. I ne smijemo se bojati. Osobito je potrebno odagnati svaki strah kad su u pitanju izazovi koje nam nudi naš konkretni trenutak.  Čak ni ono što nam se u jednom trenutku čini negativno, ne mora doista biti takvo. Uči nas tome i ulomak iz Poslanice Rimljanima  u kojemu sv. Pavao, koji je najzaslužniji što Crkva nije ostala začahurena u svoju posebnost nego se svjesna svoje izabranosti otvorila drugima, u neposlušnosti izraelskog naroda koja je negativa, vidi i pozitivne posljedice, a one su obraćenje pogana. On u ovom ulomku izražava i nadu da neposlušnost Izraela nije i ne može biti konačna i da će i oni jednog dana prepoznati Isusa kao mesiju kojega su navijestili proroci. Kad će se to dogoditi ne znamo, ali znamo da Bog ne želi da se itko izgubi, ponajmanje njegov ljubljeni narod, nego želi da svi „zadobiju milosrđe“ i „da se svima smiluje.“  Ako je to Božja želja, onda je to i naše poslanje, poslanje Crkve i svakog kršćanina. 

 

Za one koji žele više: 

 

 

http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=2574

 

 

http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=5265 

 

Izoliranost ili asimilacija? Izabranost! Biti Božji narod za sve narode.
 20. nedjelja kroz godinu (A) – Biti izabrani za druge
Bog je u povijesti spasenja izabrao Abrahama i njegovo potomstvo učinio ga posebnim narodom s posebnim poslanjem. Izraelci su bili svjesni te svoje posebnosti, ali i opasnosti asimilacije koja im je prijetila u moru drugih naroda i religija. Posljedica je bila to izoliranosti koja nikad nije dobro rješenje, a dugoročno i nije moguća. Izraelci su toga da izoliranost nije rješenje, a i da nije moguća, osobito postali svjesni u vrijeme babilonskog sužanjstva. Ono ih je izmiješalo sa svim drugim narodima i religijama. Zahvaljujući svijesti o svojoj posebnosti uspjeli su se oduprijeti asimilaciji, a zahvaljujući svojoj izloženosti i susretu s drugima u njima se razvila i svijest o vlastitoj izabranosti. Ona im je pomogla da u drugima ne vide samo opasnost, nego i priliku. Plod toga je i današnje prvo čitanje, ulomak iz Knjige proroka Izaije, u kojemu se govori o proširenju onog saveza koji je Bog sklopio s Izraelom i na „sinove tuđinske koji pristadoše uz Gospodina da mu služe i da ljube ime Gospodnje i da mu budu službenici.“ Obećanje o povratku iz sužanjstva Bog proširuje i na njih. I obećava da će uslišiti i njihove molitve. I da će mu biti ugodne i njihove žrtve.  I da će se njegov „dom … zvati dom molitve za sve narode.“
Iako je prorok jasan u svojoj poruci i Božjoj otvorenosti drugima, sklonost izoliranju i preziru drugih, onih koji nisu pripadali njihovom narodu i vjeri, bila je veoma živa i prisutna i u Isusovo vrijeme. To najbolje predočuje događaj o Isusovom susretu sa ženom Kanaankom o kojemu nam govori današnji evanđeoski ulomak. Kao i svaki drugi dostojanstveni Izraelac ni Isus se ne osvrće na ženino zapomaganje. Čini se da su u ovom ulomku njegovi učenici, koje inače poznajemo kao veoma netolerantne, bili tolerantniji od samoga Isusa. Naš prijevod kaže da su ga zamolili da joj udovolji jer viče za njima, a neki bibličari smatraju da su oni željeli da je otjera jer im smeta. I upravo je ovo ono što može promijeniti perspektivu i dati novi smisao Isusovoj gruboj komunikaciji. Isus se ne obraća ženi. On se obraća svojim učenicima. On želi promijeniti njih i njihove stavove. Oni su, a ne Isus, oni koji, pozivajući se i na Stari zavjet, ali i čitajući ga samo u ključu svoje posebnosti, a ne i svoje izabranosti, misle da je mesija i njegovo spasenje samo njihovo i za njih. I oni su, a ne Isus, oni koji sebe smatraju Božja djecom, a pogane i pripadnike drugih naroda psima. Isus sebi u usta stavlja njihove misli i riječi, kako bi im  nakon toga pokazao ženu Kanaanku i njezinu duboku i poniznu vjeru kojom u njemu prepoznaje Gospodina i Sina Davidova, a i jedno i drugo su mesijanski nazivi. Isus sam i osobno nije imao vremena posveti se poganima. Susret sa ženom Kanaankom jedna je od rijetkih iznimaka. Uz nju možemo spomenuti događaj ozdravljenja sluge rimskog satnika s kojim se, međutim, Isus nije osobno susreo, nego je samo komunicirao preko poruka. Ovi nam primjeri pokazuju da Isus želi da njegovi učenici nadiđu granice svoga naroda i pripadnika svoje vjere. I da se, odustajući od bilo kojeg oblika diskriminacije po bilo kojoj osnovi, upute svim ljudima. Preduvjet za to je promjena svog odnosa i prema sebi i prema drugima. Nisu posebni zbog sebe nego zbog drugih. Posebni su jer su izabrani. Crkva, kojoj su apostoli temelj, je novoizabrani Božji narod, koji svoju posebnost u odnosu na sve druge narode ne smije shvatiti kao posebnost koja će je izolirati od drugih, nego kao svoju izabranost, poslanje da bude Božji narod za sve druge narode svijeta.   
Iako je Isus svojim gestama dao svojim učenicima jasno usmjerenje i potaknuo ih da u drugima i drugačijima ne vide opasnost nego mogućnost, to ni Crkvi od samog početka nije dobro išlo, a često nam ne ide ni danas.  Čini nam se da je manje opasno zatvoriti se u svoj svijet, negoli sa svojim vrijednostima, onim vrijednosnim sustavom koji nam je Krist objavio i svojim primjerom pokazao, krenuti u susret sa svjetovima drugih. Možda je začahurenost u svoje tradicije i svoj svijet običaja i bila moguća jučer dok je naš svijet i naš moralni sustav vrijednosti, naše biti kršćani, bilo u sukobu s jednim drugim svijetom i sustavom vrijednosti koji nam je bio neprijatelj. Ili je barem mislio da nam je neprijatelj. A možda smo i mi to samo mislili i mislimo. Ali  naša začahurenost i izoliranost jednostavno nije moguća u pluralnom svijetu u kojemu je naša vjera i naš moralni sustav vrijednosti, naše biti kršćani, samo jedna od mogućih ponuda u susretu s mnoštvom drugih ponuda koje ne smijemo, čak i ako to jesu, vidjeti kao neprijatelje, nego kao izazov, kao poslanje. Želimo li da to i bude ne smijemo ih ignorirati, još manje prezirati ili se pokušati od njih izolirati, nego ih, usprkos svim poteškoćama, izazovima i opasnostima koje to sa sobom nosi, osobito izazovu i opasnosti asimilacije, trebamo shvatiti kao svoje poslanje. Ne trebamo se stidjeti zbog svoje posebnosti. Ali moramo uvijek biti svjesni svoje izabranosti koja je uvijek za druge. I ne smijemo se bojati. Osobito je potrebno odagnati svaki strah kad su u pitanju izazovi koje nam nudi naš konkretni trenutak.  Čak ni ono što nam se u jednom trenutku čini negativno, ne mora doista biti takvo. Uči nas tome i ulomak iz Poslanice Rimljanima  u kojemu sv. Pavao, koji je najzaslužniji što Crkva nije ostala začahurena u svoju posebnost nego se svjesna svoje izabranosti otvorila drugima, u neposlušnosti izraelskog naroda koja je negativa, vidi i pozitivne posljedice, a one su obraćenje pogana. On u ovom ulomku izražava i nadu da neposlušnost Izraela nije i ne može biti konačna i da će i oni jednog dana prepoznati Isusa kao mesiju kojega su navijestili proroci. Kad će se to dogoditi ne znamo, ali znamo da Bog ne želi da se itko izgubi, ponajmanje njegov ljubljeni narod, nego želi da svi „zadobiju milosrđe“ i „da se svima smiluje.“  Ako je to Božja želja, onda je to i naše poslanje, poslanje Crkve i svakog kršćanina.  

 

Share.

Povezane objave

Comments are closed.