Oganj i razdjeljenje o kojima govori Isus u današnjem evanđelju nastavak su i logična posljedica onog prošlonedjeljnog govora o malom stadu, prvim vrijednostima i blagu nepropadljivom. Isusov govor nikoga ne ostavlja ravnodušnim, jer on poput Jeremije u ulomku iz prvog čitanja svakome, nikome ne podilazi već uvijek i bez obzira na posljedice govori istinu. Istina je oganj koji u svijetu zavedenom laži – sjetimo se one prve laži u povijesti koja je bila uzrok onog prvog nemira, nemira između čovjeka stvorenja i Boga Stvoritelj – izaziva razdjeljenje. Zato: „Oganj dođoh baciti na zemlju“ i „Mislite li da sam došao mir dati na zemlju? Nipošto … nego razdjeljenje.“
Istina je uvijek izazivala podjele. Tako je bilo prije Isusovog vremena – Jeremija ja jedan od svjedoka – a tako je bilo i u Isusovo vrijeme kad su ljudi bili podijeljeni oko onoga što je on govorio, onoga što je on činio i onoga tko je on bio. Neki su mu se divili i u njemu prepoznavali Krista, poput one žene u evanđeoskom ulomku koji nam je ponuđen na misi bdijenja svetkovine Uznesenja na nebo blažene Djevice Marije koja blagoslivlja utrobu koja ga je nosila i prsi koje je sisao. Drugi su u njemu vidjeli prevaranta, prijetnju za svoje interese, pomahnitalog luđaka kojeg je potrebno obuzdati (Mk 3, 21), suradnika sotone koji : „Beelzebula ima, po poglavici đavolskom izgoni đavle“ (Mk 3, 22) i sl. Sve ovo je, malo po malo, dovelo toga da su ga odlučili ukloniti iz svoje sredine pod izlikom spasenja naroda – „Bolje da jedan čovjek umre za narod, nego da sav narod propadne!“ (Iv 11, 50) – a zapravo spašavanje svoje „istine“ i svog načina života.
Ista ove podjela oko Isusa, a tim i podjela zbog istine – pred Pilatom se Isus predstavio kao onaj koji se rodio i došao na svijet da svjedoči za istinu (usp. Iv 18, 38) – nastavila se i nakon Isusove smrti. Ovo je osobito postalo uočljivo nakon što su Isusovi učenici počeli propovijedati da je on uskrsnuo. Tad je sukob oko njega doslovno posvadio i podijelio oca i sina, majku i kći, svekrvu i snahu jer su jedni u njemu vidjeli Boga i Spasitelja kojemu je vrijedno staviti na raspolaganje cijeli svoj život, a drugi prijetnju svom načinu života. Ova podjela, u ovom ili onom obliku, s jačim ili slabijim intenzitetom, traje sve do danas. Nekad su jači bili oni koji su u Kristu prepoznavali prijetnju, a nekad su bili jači oni koji su u njemu vidjeli i prepoznavali Boga. Nekad se mislilo da svi o Kristu moraju misliti jednako i u odnosu na njega zauzeti isti stav, bilo pozitivan, bilo negativan. Posljedice želje da se postigne taj cilj bile su uvijek zastrašujuće. Dosta se, s jedne strane, sjetiti progona kršćana koji, nažalost, u ovom ili onom obliku i danas traju i, s druge strane, inkvizicije i vjerskih ratova koji su stoljećima razdirali kršćansku Europu.
Iako se danas može učiniti da su takva vremena za nama, ipak nije tako. Mi kršćani smo se – zahvaljujući između ostaloga i velikom događaju Koncila kojemu se ove godine spominjemo pedesete obljetnice – naučili toleranciji i dijalogu. Trudimo se, barem na općoj razini, poštivati druge i drugačije, poštujući pravila ponašanja pluralističkog društva, makar ne možemo i ne smijemo, po cijenu „ognja“ i „razdjeljenja“, odustati od iznošenja svoje istine koju zovemo evanđelje. U isto to vrijeme drugi nam ne priznaju ista ta prava. Za potvrdu ovoga nije potrebno odlaziti po svijetu Bliskog istoka, Azije i Afrike gdje kršćane i danas ubijaju zbog njihove vjere – preko sto tisuća svake godine –nego je dovoljno ostati u ovom našem sekulariziranom svijetu u kojemu se na kršćane primjenjuju drugačiji oblici pritiska, s namjerom da se smanji broj onih koji u Isusu prepoznaju Boga. Jučer je to bio Zdravstveni odgoj, danas kninska primalja Jaga Stojak, sutra će biti nešto drugo, ali to je uvijek i samo posljedica jedne i iste politike kojoj smeta Isus Krist i njegova istina koja, kad su u pitanju trajne vrijednosti, ne može pristati na kompromis.
Kako na ovo odgovoriti? Ulomak iz poslanice Hebrejima koji nam je ponuđen kao drugo čitanje ovako odgovara: „Odložimo svaki teret i grijeh koji nas sapinje te postojano trčimo u borbu koja je pred nama! Uprimo pogled u Početnika i Dovršitelja vjere, Isusa, koji umjesto radosti što je stajala pred njim podnese križ, prezrevši sramotu te sjedi zdesna prijestolja Božjega.“ Drugim riječima Isus Krist, način na koji je on živio i ono što je on činio, naš su put. A on, on je oganj došao baciti na zemlju i donijeti razdjeljenje. Želimo li da naš odnos prema Kristu bude kršćanski, onda vjera u Isusa kao Boga, koja je uvijek dijelila, dijeli i dijeliti će, treba postati naš osobni izbor. Nema tu više mjesta za bilo kakav kompromis! Završila su vremena vjerovanja u Isusa Krista zato što su to činili naši očevi i majke, djedovi i bake. Svatko od nas treba izgraditi svoj osobni stav prema Isusu Kristu želi li i dalje ostati kršćanin i član Katoličke Crkve, a ne biti samo statistički podatak koji ništa ne znači niti može značiti. Toga osobnog stava nema i ne može biti ako ne upoznamo svoju vjeru i ako ne živimo kao vjernici u svim dimenzijama, na svim mjestima i u svim situacijama, bez obzira na cijenu.
Kršćani smo jer smo kršteni u ime Isusa Krista, raspetog i uskrslog. To je početak bez kojega nitko ne može biti kršćanin, ali to nije dovoljno za moći i ostati kršćanin u pluralističkom i sekulariziranom svijetu koji vrvi od mogućnosti izbora i ponuda. Za biti i ostati kršćanin danas uz to biti kršten potrebno je – odvajajući u svom danu vremena za molitvu, čitanje Božje riječi, a u svom tjednu vremena za nedjeljnu svetu misu – iz dana u dan činjenicu svoga krštenja – koja u većinom nije bila naš izbor nego izbor naših roditelja – pretvoriti u svoj osobni izbor. Dozvolimo Isusu Kristu po tom osobnom izboru svoga kršćanstva da u nama, svakom od nas pojedinačno, zapali „oganj“ što ga je došao zapaliti i baciti na zemlju, da bi tim ognjem mogla biti zapaljena Crkva našeg vremena. Učinimo to poštujući druge i drugačije, ali i ne stideći se, pa čak i po cijenu razdijeljenosti i protivljenja, biti to što smo kao kršćani dvadeset i prvog stoljeća i u Godini vjere pozvani biti, a pozvani smo biti hrabri svjedoci Isusa Krsta i njegovog evanđelja, navješćujući svima, riječima i životom, da je on pravi Bog i jedini istinski spasitelj čovjeka.