„Ti si Krist – Pomazanik, Sin Boga živoga“, ispovjedio je Petar svoju vjeru u Isusa. Koliko god je velika i veličanstvena u svojoj istinitosti ta ispovijest, ona ga ipak nije lišila pogrešnog shvaćanja. Zato mu je Isus, zajedno s drugim učenicima, zaprijetio „neka nikome ne reknu da je on Krist.“ Nakon što je trenutak kasnije očitovao svoju pogrešnu logiku, Isus ga oštro kori riječima: „Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!“
Isusa nije dovoljno jednom za svagda ispovjediti. Zli vreba i koristi svaki trenutak da bi nas iskoristio u ostvarenju svojih planova. Osobito su mu dragi trenuci u kojima se čini da smo se u svojoj vjeri visoko uzdigli. Čini to služeći se istom logikom koju je primijenio u Petrovom slučaju. Ta logika je logika boljeg života, uživanja i zabave, moći i slave, po svaku cijenu – jer Bog se tome ne protiviti – nasuprot božanske logike žrtve u ljubavi bez koje nema ništa kvalitetno i vrijedno u ovom životu. Čujemo li se kako govorimo zajedno s Petrom: „Bože sačuvaj, Gospodine! Ne, to se tebi ne smije dogoditi!“ Ali, danas kao i onda ostaje Isusov prijekor što nam na pameti nije Božje nego ljudsko. Ostaje i njegov poziv: „Hoće li tko za mnom neka se odreče samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.“
Isusov put je i naš put. Stazom kojom je on hodio, i mi smo pozvani hodati, makar bili, poput Jeremije, „svima na podsmjeh iz dana u dan.“ To je sudbina onih koji žele slijediti Isusovu logiku. Sjetimo se samo tema poput opredijeljenosti za otvorenost životu, zaštitu života od začeća do naravne smrti, predbračne čistoće i bračne vjernosti, poštenog siromaštva radije nego lažnog bogatstva utemeljenog na prijevari, utaji poreza, izrabljivanju radnika, potkradanju poslodavaca, izbora istine radije nego kompromisne laži. Ovom možemo dodati i neke druge aktualne teme s kojima se posljednjih tjedana suočavamo zato što nemamo istu viziju kulture i nekulture ili dovoljno istančan osjećaj za razlikovanje glazbe od buke ili… Svi oni koji pokušavaju biti i živjeti kao kršćani, sa svim onim što to u sebi uključuje, i danas su „svima na podsmjeh iz dana u dan.“
Sv. Pavao je svjestan opasnosti da se prilagodimo. Toj smo opasnosti svi izloženi. Zato nas on sa zaklinjanjem pozva da se ne suobličimo ovom svijetu, da se ne suobličimo mentalitetu koji jedinu sreću vidi u imati i uživati bez obzira na cijenu, koji smatra da se nije moguće zabaviti bez pomoćnih sredstava, da nije moderno biti dobar student, redovito učiti i polagati ispite, da je glupo nešto fizički raditi, da nije moguće dobro se upoznati prije braka bez predbračnog seksualnog iskustva…, da bi nas zatim pozvao da svoja tijela prikažemo „za žrtvu živu, svet, Bogu milu – kao svoje duhovno bogoslužje“, kako bismo se mogli preobraziti i „obnavljanjem svoje pameti … razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno.“
Isus, Jeremija i Pavao, Petar nakon što je „došao sebi“, a s njima mnoštvo svetaca i svetica, su upravo to činili. Nisu se ustručavali prinijeti sebe „za žrtvu živu, svetu, Bogu milu – kao svoje duhovno bogoslužje.“ U tom su prinosu znali razabrati Božju volju za sebe i svoj život. I oni nisu samo govorili nego su s uvjerenjem činili i na kraju izišli kao pobjednici. Mnogi i danas po uzoru na njih to čine u Iraku, Siriji, Pakistanu, Južnom Sudanu, Nigeriji odakle nam stižu tragične vijesti o stradanju, ali i radosne vijesti o ustrajnosti naše kršćanske braće i sestara. A što je s nama? Teško je, istina, prihvatiti križ koji nam nudi Isus Krist, dok nam uljuljanost u dobar život i zagledanost u mentalitet ovoga svijeta koji opisuju sva tri današnja čitanja, govore da je to ludost. Zato se i u nama javlja glas koji iz nas govori: „Bože sačuvaj, Gospodine!“ Koliko god da je teško shvatiti logiku Isusovog trpljenja i prihvatiti njegov zahtjev: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom“, za nas kršćane ne može biti i nema alternative.
Shvaćamo li to i jesmo li po toj cijeni spremni krenuti za Isusom? Ako jesmo, blago nama. Ako nismo, onda nešto trebamo napraviti da to promijenimo kako nam Gospodin koji je Jeremiju zaveo, Petra strogo prekorio i strpljivo poučio, a Pavla iznimno nadahnuo, ne bi morao na kraju vremena uputiti onaj svoj odlučni, ali i strašni: „Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!“