Isus je model prema kojemu se trebamo oblikovati. Ali mi nismo i ne smijemo biti Isusove kopije. I mi smo originali. Slijediti Isusa znači živjeti Božje normalno, njegovu logiku, u svojim okolnostima i vlastitom poslanju.
22. nedjelja kroz godinu (A) Božje normalno
Isusovi učenici su očekivali Mesiju koji će im donijeti mir i blagostanje. Zato su krenuli za Isusom u kojemu su prepoznali Mesiju – Krista. Sjetimo se prošlonedjeljne Šimunove ispovijesti koja mu je zaslužila naziv Petar – Stijena te vlast i poslanje biti onaj na kojemu je sagrađena Crkva. Isus je svjestan ovih očekivanja. On istovremeno dobro zna da ta njihova očekivanja ne odgovaraju onom planu koji Bog ima s njim i njegovim poslanjem. Zna i da ih ne smije držati u zabludi nego da ih treba pripremiti za ono što on doista jest kao Mesija – Krist. I zato im u današnjem evanđelju po prvi put govori o značenju svojega mesijanskog poslanja. Ono nije, kao što su to oni očekivali, odlazak u Jeruzalem da bi preuzeo vlast, nego da bude ubijen. Kaže im kako „treba da pođe u Jeruzalem, da mnogo pretrpi od starješina, glavara svećeničkih i pismoznanaca, da bude ubijen i treći dan da uskrsne.“ Za razliku od nekih suvremenih teoloških pokušaja koji ovo „treba“ tumače u svjetlu odbačenosti od strane izabranog naroda, novozavjetni spisi ovo „treba“ tumače u svijetlu Božjeg plana spasenja koji je od samog početka uključivao i Isusovu muku, smrt i uskrsnuće.
Reakcija učenika, koje i u ovom slučaju predstavlja Petar, nije iznenađujuća. To je normalna i logična ljudska reakcija bilo koga od nas kad čujemo da će osoba koja nam je draga biti ubijena. To što se ovdje govori i o uskrsnuću u koje i mi vjerujemo nimalo ne umanjuje snagu naše reakcije i protivljenja takvoj pomisli. Ali Isus ne želi slijediti ono što je normalno i logično ljudski. On želi živjeti Božje normalno, slijedi njegovu logiku. I nije mu to lako. On je pravi Bog, ali je i pravi čovjek. I kao pravom čovjeku je i njemu to na prvu nerazumljivo. I u sebi samome i u svom odnosu s Ocem prolazi vjerojatno istu oni dilemu s kojom se susreo i starozavjetni prorok Jeremija koji se ovako svađa s Bogom koji ga je zaveo i od kojega se dao zavesti, a kao plaću za to je dobio podsmjeh i ismijavanje, a trpi i nasilje. Nije to lako prihvatiti od Boga kao nagradu za svoj angažman u njegovo ime. Najradije bi odustao od svega. Kaže prorok: „I rekoh u sebi: neću više na nj misliti niti ću govoriti u njegovo ime.“ Ali ne ide to tako lako kad Bog dotakne i kad shvatiš i prihvatiš život u skladu s njegovim planom, njegovu logiku. Onaj oganj koji mu je Bog zapalio u srcu dao mu je snagu da nadvlada kušnju, nastavi proročko poslanje. Prorokove kušnje su kušnje svakoga tko odluči napustiti ljudsku logiku i planove i u svom životu slijediti Božju logiku i njegove planove. To su i Isusove kušnje. Prvi put će se te kušnje u njegovom životu pojaviti u pustinji. Posljednji put će to biti u predvečerje muke. Sada te kušnje dolaze iz usta i dobronamjernog savjeta učenika na čijoj stijeni vjere je odlučio sagraditi svoju Crkvu i povjeriti joj budućnost svoga poslanja. Isusu je teška ova kušnja. Zato grubo odgovara Petru: „Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!“ Imati na pameti ono što je ljudsko, a ne ono što je Božje je uvijek i ponovo izazov. Toga nije lišen Petar, a ni drugi učenici. S tim ima problema i Crkva, prvih, ali i svih vremena. Zato nam sv. Pavao s Rimljanima poručuje: „Ne suobličujte se ovomu svijetu, nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti da mognete razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno.“ Ovo i Isus želi Petru. On to želi i drugim učenicima. Isus to želi i nama. Zato prijekor slijedi poziv. Poziv je to na usvajanje Božjeg normalnog, na slijeđenje njegove logike, onog što je njemu milo, što je dobro, savršeno. Kad je riječ o Isusu i njegovom načinu Božje normalno, njemu milo, savršeno, je put u Jeruzalem da bude mučen, da ga ubiju, da uskrsne. Kad je riječ o učenicima i svakom od nas Božje normalno, njegova logika, ono što je dobro, njemu milo, savršeno, Isus pretvara u tri zahtjeva.
Prvi zahtjev je odreći se sebe. Ovo odreći se sebe znači prestati misliti na sebe i svoj interes i usvojiti Isusov interes, a njegov interes je samo i isključivo naše dobro i dobro svih ljudi. To znači odreći se, kao i Isus, svojih ljudskih planova kako bismo slijedili Božji plan za sebe, druge, Crkvu, svijet.
Drugi zahtjev je uzeti svoj križ. Ovo često shvaćamo kao obvezu vršenja svoje dužnosti i strpljivog nošenja životnih poteškoća. Njih često znademo i nazvati križevima. To jesu križevi, ali križ koji trebamo nositi za Isusom je daleko više od toga. Križ je to poput njegovog križa – biti lišeni sebe i svojih planova i ugraditi vlastiti život u Božji plan. To je križ onoga što činimo bez osobnog interesa i iz čiste ljubavi. Križ je to darovanosti u ljubavi koja je najveća onda kad se daruje sve, sav svoj život.
Treći zahtjev je slijediti Isusa. Isus je model prema kojemu se trebamo oblikovati. Ali mi nismo i ne smijemo biti Isusove kopije. I mi smo originali. Slijediti Isusa znači živjeti Božje normalno, njegovu logiku, u svojim okolnostima i vlastitom poslanju. Isus će ovo slijeđenje objasniti slikom života koji se gubi kad ga se živi prignuti nad sebe same i svoj interes, a dobiva u punini kad ga se gubi poradi njega i prignutosti nad njegov interes. Logika je ovo pšeničnog zrna koju Isus više puta ponavlja, ali i sam živi. U njoj se nalazi svojevrsna prijetnja za one koji nisu spremni umrijeti, ali i nazire nagrada za one koji su na to spremni. Na putu slijeđenja Isusa koji konačno tome vodi, svatko od nas treba biti original. Isus nas ne poziva da imitiramo, nego da ga slijedimo. Isusov jedinstveni način slijeđenje Božjeg normalnog, njegove logike, kroz poziv da ga slijedimo nadahnuće je za naš jedinstveni način sijeđenja tog istog Božjeg normalnog, te iste njegove logike. Ne možemo biti Isus, ali možemo biti to tko jesmo na Isusov način, sijedeći njegovu logiku i živeći njegove vrijednosti, odnosno odričući se sebe i svojih interesa, kako bismo poput njega u ljubavi služili Božjem interesu i interesu drugih, onih koje nam je Bog poslao na put i povjerio ih našoj brizi.ž
Za one koji žele više:
http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=2596
http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=5295