Isus nas ne poziva na moralni i vjerski relativizam nego na novi život. Ponizno služenje i prihvaćanje isključenih je najbolji znak da smo u njemu i s njim postali novi ljudi. I da su nam drugi, a osobito isključeni, braća i poslanje. Odnosno, da smo konačno razumjeli razliku između Starog zavjeta i njegovih pravila i počeli živjeti u Novom zavjetu i u skladu s njegovim pravilima.
22. nedjelja kroz godinu (C), 2019.
Prispodoba o prvim i posljednjim mjestima koju nam je prenio današnji evanđeoski ulomak nije nova. Slična se preporuka nalazi i u knjizi Mudrih izreka (25, 6-7). No Isusu nije stalo, kao autoru te knjige, da nas pouči pristojnom ponašanju. On nas, kako nam to sugerira ulomak iz Knjige Sirahove koji nam je danas ponuđen kao prvo čitanje, želi pouči poniznosti. Pouku o poniznosti izborom posljednjih mjesta možemo, u kontekstu cjelokupnog Isusovog naučavanja i njegovog odnosa prema prvim i posljednjim mjestima, koji potpuno mijenja postojeće religiozne i društvene standarde, smatrati i njegovim pozivom na služenje. To je poziv koji poukom o posljednjim mjestima on upućuje svim kršćanima, a ja bih rekao osobito onima koji su u kršćanskoj zajednici pozvani da zauzmu prva mjesta. Riječ je, dakako, o nama koji smo u kršćanskoj zajednici pozvani na svećeničku službu. Svima je, a opet osobito nama svećenicima, upućen i prigovor koji Isus, u drugom dijelu današnjeg evanđeoskog ulomka, upućuje prvaku farizejskom koji ga je pozvao na objed. On se odnosi na sve naše gozbe, a osobito na euharistijsku gozbu koja je najvažnija gozba u životu jedne kršćanske zajednice. Ni na jednoj našoj kršćanskoj gozbi, a osobito na toj euharistijskoj, ne bi smjeli vladati pravila ovozemaljskih poziva i njihove logike, nego bi trebali vladati kriteriji Božjeg kraljevstva i njegove logike. A Bog ne gleda tko je tko. On je prema svima jednak. Ako je prema nekome „jednakiji“, onda je to prema onima koji su slabi i maleni, onima koji su od drugih odbačeni, onima koji trebaju više njegove ljubavi, više njegovog milosrđa.
No, vratimo se na prvu prispodobu. Isus je priča na samom početku objeda dok uzvanici još sjedaju i zauzimaju svoje mjesta. To je po sebi čudan trenutak obraćanja jednoga gosta. Početak objeda je obično rezerviran za domaćina i njegovu pozdravnu riječ. Nije to slučajno. Iako je Isus gost, evanđelist ga želi predstaviti kao domaćina. Važno je to zbog toga što nam to govori o tome kome je namijenjena Isusova poruka, odnosno tko su stvarni uzvanici kojima se on obraća. A oni su, više nego li oni koji su se u toj prigodi našli s Isusom na objedu u farizejevoj kući, Isusovi učenici. To su i buduće generacije njegovih učenika, osobito oni Lukinog vremena kojima se evanđelist prvotno obraća, a koji su očito imali problema s tim tko gdje treba sjesti na zajedničkim objedima, ali i, vidjet ćemo kasnije, koga treba pozvati na objed, odnosno tko može, a tko ne može biti sudionik euharistije. To su i kršćani svih vremena u kojima je uvijek bilo, a i bit će borbe za čast i položaj, za bolje mjesto i naslov. I često se po tome nismo razlikovali od drugih društava i zajednica, osobito onih političkih, a trebali bismo. Dapače, često smo ih kopirali, a onda kad su oni promijenili svoje naslove i titule, časti i pohvale, nečim drugim, mi smo ostali konzervirani u prošlosti. Među takvima smo i mi, današnji kršćani, Crkva, osobito mi u crkvenim službama koji i dalje patimo od počasnih titula i zastarjelih naslova koji svima, osim nama, zvuče smiješno. Zato s pravom možemo zaključiti da je Crkva kuća u kojoj se u današnjem evanđelju nalazi Isus. I da nama kršćanima on priča svoju prispodobu o potrebi zauzimanja posljednjih mjesta, a zapravo o poniznosti i služenju kao načinu života. I da je objed na kojemu se nalazimo euharistija, koja je osobit trenutak okupljanja Crkve oko Isusa i s Isusom kao domaćinom. To je objed tijekom kojega se ne bismo smjeli dijeliti na one prve i posljednje, iako neki imaju posebnu ulogu i poslanje služenja u ljubavi kao što imamo mi svećenici. Dapače, svi bismo se, priznajući se grešnima i nedostojnima, trebali prepoznati kao posljednji. Samo tako možemo postati međusobno svi jednaki, jedni drugima braća i sestre i uzimajući ono posljednje mjesto, mjesto služenje, sebe i svoj život s Isusom i na njegov način uključiti u njegov evanđeoski program izgradnje Božjega kraljevstva.
Oni koji su prihvatili logiku posljednjih mjesta, odnosno logiku poniznosti i služenja, moći će razumjeti i pouku druge Isusove prispodobe. U duhu našeg prepoznavanja Isusa kao domaćina i Crkve kao kuće u kojoj se događa objed, u onima kojima se Isus obraća možemo, kao što već rekoh, prepoznati osobito nas odgovorne u kršćanskim zajednicama. Isus ne želi da u Crkvi ostanemo baštinici starozavjetne tradicije koja je nalagala da se, kako smo čuli u samoj prispodobi, međusobno pozivaju prijatelji, braća, rođaci i bogati susjedi. On svojim učenicima, Crkvi, preporučuje i, kako ih naziva papa Franjo, ljude s periferije. Evanđelje na toj periferiji prepoznaje četiri kategorije osoba isključene iz društvene i religijske zajednice toga vremena. Smatralo ih se ne samo bolesnima, nego i grešnima, a tim i neprikladnima da bi s pravednicima dijelili objed. To su, u Isusovom vremenu, bili siromasi, sakati, hromi i slijepi. Danas su to oni na rubovima Crkve i društva zbog svog dosjea, ali i oni druge boje kože, nacionalnosti, vjere, navijačke skupine, društvenog statusa… U našim društvima su to nerođeni, a sve češće starije i bolesne osobe. Zapravo to su svi oni koji se ne uklapaju u onu „ekonomiju koja ubija“ jer nisu ni proizvođači ni potrošači. Tu su, bojim se, sve češće i oni koji drugačije misle i govore. Kao da se danas natječemo, u Crkvi, kao i u društveno-političkoj zajednici i diskursu političara, u medijima i osobito na društvenim mrežama, tko će u te četiri kategorije isključenih utrpati više ljudi, umjesto da tražimo načina kako bismo ih uključili. Straše me osobito oni koji isključuju druge u ime Isusa Krista. A on je želio i želi pripraviti novu gozbu, gozbu s koje nitko neće biti isključen. Naša je zadaća da mu u tome pomognemo. Zato nam je i dao nove kriterije za sudjelovanje na svojem „objedu“, drukčije od onih koji su vladali u kući farizeja, drugačije od onih koji vladaju u drugim društvima i zajednicama.
Zaključujući drugu prispodobu Isus nam obećava nagradu o uskrsnuću pravednika. Ta nagrada nije, kako bismo na prvu mogli pomisliti, motiv zbog kojega bismo trebali birati posljednja mjesta i ne bismo smjeli druge isključivati. Kad bi to bilo zbog toga, onda se ništa ne bi promijenilo. Naše zauzimanje posljednjih mjesta i pozivanje isključenih bi bilo tek licemjeran pokušaj zavaravanja samih sebe i Boga. Možda sebe i možemo zavarati, ali ne i Boga. Njega se ne može zavarati. Nagrada o uskrsnuću pravednika je samo logična posljedica življenja u skladu s Isusovom logikom, usvajajući i živeći u skladu s njegovim kriterijima. Isus nas ovim ne poziva na moralni i vjerski relativizam nego na novi život. Ponizno služenje i prihvaćanje isključenih je najbolji znak da smo u njemu i s njim postali novi ljudi. I da su nam drugi, a osobito isključeni, braća i poslanje. Odnosno, da smo konačno razumjeli razliku između Starog zavjeta i njegovih pravila i počeli živjeti u Novom zavjetu i u skladu s njegovim pravilima. Ili, kako kaže autor Poslanice Hebrejima u ulomku koji nam je danas ponuđen kao drugo čitanje, da nismo „pristupili opipljivoj gori i usplamtjelu ognju, ni mraku, tami i vihoru, ni ječanju trublje i tutnjavi riječi – što su sve oznake starozavjetnog saveza – nego … gori Sionu i gradu Boga živoga, Jeruzalemu nebeskom, nebrojenim tisućama anđela, svečanom skupu, Crkvi prvorođenaca zapisanih na nebu, Bogu sucu sviju, dusima savršenih pravednika i Posredniku novoga Saveza, Isusu.“
Za one koji žele više:
http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=1764
http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=4337