Slika iz današnjeg evanđelja koja pokazuje uzvanike kako biraju prva mjesta u mnogočemu ocrtava svakodnevni život obilježen nadmetanjima, borbom za prva mjesta, željom za karijerom, uspjehom, moću. Ovo je uzrok mnogim sukobima. Svi smo na riječima ponizni, skromni, ne navezani na čast, danas smo često ponizni i pri izboru mjesta za stolom ili u crkvi jer svi radije sjedamo negdje otraga, ali u stvarnosti to baš i nije tako jer nam je ponekad dovoljna i najmanja riječ, pa čak i krivi pogled, da se uvrijedimo, da naš ponos bude povrijeđen do te mjere da se prepustimo osvetoljubivosti i odbacivanju drugih.
Ono što zaista vrijedi nije traženje prvih mjesta pred ljudima, makar i tu netko treba zauzimati prva mjesta, već je traženje prvih mjesta pred Bogom. To su mjesta koja se stječu drugačijom logikom od onih ljudskih prvih mjesta. Pred Bogom nije najveći onaj koji ima ovu ili onu moć, kao ni onaj koji nema nikakvu moć, nego je velik, najveći, onaj tko se u iskrenoj poniznosti i ljubavi troši u služenju drugim ljudima.
„Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen“ (Lk 14, 11). Svjestan ove božanske logike već je mudri Sirah poučavao svoga sina riječima koje vrijede i za naše vrijeme, a koje su nam ponuđene u prvom čitanju: „Sine moj, budi krotak u poslu svojem i bit ćeš voljeniji nego onaj što darove dijeli. Što si veći, to se većma ponizi i naći ćeš milost u Gospodina. Jer velika je moć u Gospodina, ali – časte ga ponizni.
Što znači učiniti se poniznim? Učiniti se poniznim ne znači, kako bismo na prvu mogli pomisliti, zakopati vlastite talente ili sposobnosti, ne znači pobjeći od odgovornosti nego, naprotiv, znači svoje talente – sposobnosti oploditi, znači preuzeti svoj dio odgovornosti za svijet i vrijeme u kojemu živimo. Potrebno je od sebe dati ono najbolje što imamo, ali pazeći da dok to činimo, to ne činimo da bi se mi osjećali većim i boljim od drugih, nego da bismo tim što činimo, u poniznosti, učinili dobro i sebi i drugima.
Biti ponizan znači osloboditi se od zabrinutosti za ono što će ljudi reći, hoće li nas ljudi častiti i slaviti, trudeći se živjeti tako da bi se svidjeli Bogu, jedinomu komu se odista treba svidjeti. Svatko od nas vrijedi onoliko koliko pred Bogom vrijedi i nijedna ljudska titula, čast slava tome ništa ne može nadodati, kao što ni jedna ljudska pogrda i sramota tome ništa ne može oduzeti. U razumijevanju ovih tvrdnji nam može pomoći jedna anegdota iz života arškog župnika sv. Ivana Marije Vianneya, koji je, kažu, jednom primio dva pisma. U jednom ga je netko hvalio kao velikog sveca, a u drugom ga je netko kudio i vrijeđao kao velikog prevaranta. Njegov odgovor bio je da mu prvo pismo nije ništa dodalo, niti mu je drugo što oduzelo, jer pred Bogom si, dodao je, ono što jesi, ništa više niti manje.
Kako biti ponizan? „Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca“ (Mt 11, 23) – poručuje nam Isus na jednom mjestu. Ovu misao će dodatno razraditi sv. Pavao u Poslanici Flipljanima pozivajući nas da odbacimo svako suparništvo i potičući nas da se u poniznosti brinemo ne samo za svoje, nego i za ono što se tiče drugih, stavljajući nam za uzor lik Isusa Krista koji se „nije kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe `oplijeni´ uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan, obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu“ (Fil 2, 6-8). Uostalom, poručuje nam drugo čitanje iz Poslanice Hebrejima, mi ni nismo „pristupili opipljivoj gori i usplamtjelu ognju, ni mraku, tami i vihoru, ni jačanju trublje i tutnjavi riječi … nego … Posredniku novog Saveza – Isusu.“ Zato nam njegov primjer poniznosti jest i treba biti putokaz.
Biti ponizan u skladu s primjerom Isusa Krista znači biti spreman služiti, sve do potpunog dara samoga sebe. Velik u Božjim očima je onaj tko služi, koji daruje, koji se troši, koji svjedoči otajstvo ljubavi trošeći se. Samo onaj tko je ponizan može u skladu s tom istinom živjeti. On osjeća i zna da je sve što ima i što jest Božji dar i da je njegovo poslanje uzvratiti na dar uzdarjem jer će sve ono što ima, a nije darovao već je zadržao za sebe, u konačnici biti izgubljeno. Samo ponizan čovjek radi, djeluje, služi ne brinući se hoće li mu biti plaćeno i uzvraćeno, hoće li ga se primijetiti i počastiti u skladu s njegovim doprinosom jer njemu je to što može služiti samo po sebi plaća.
Poniznost je neophodna vrlina u služenju na svim crkvenim i društvenim razinama. Neophodna je i nama koji u Crkvi vršimo određene službe, i onima koji dionici političke vlasti, i svima koji, bez obzira na sredstva koja koriste, imaju odgovornost za druge. Poniznosti je neophodan preduvjet skladnog funkcioniranja obitelji, mjesta, župne zajednice, poduzeća, svijeta. Ondje gdje nema poniznosti vlada svađa, strančarenja, događa se loše poslovanje i recesija, vode se ratovi… A sve će biti bar malo bolje ako svatko od nas krene od sebe i bude bar malo ponizniji i spremniji da sebe i svoj život, s onim darovima koje ima, odgovorno posveti služenju za boljitak svoje vlastite obitelji, župne zajednice, društva, a u konačnici i sebe samoga. Uzor i primjer nam je onaj kojemu smo po krštenju pristupili, „Posrednik novoga saveza, Isus“ koji nas i danas okuplja oko svoje riječi i na svojoj gozbi, Isus koji se u poslušnosti Ocu ponizio služeći do kraja, do smrti, smrti na križu za bolji svijet, za svijet koji će neće zaživjeti vječnost u Bogu i s Bogom po onom što ljudi smatraju prvim i najvažnijim, nego onim što on smatra prvim i najvažnijim, a za njega su najvažnija mjesta poniznog služenja u ljubavi, bez obzira tko smo i koju životnu ulogu imamo.