Niti mala skupina Isusovih apostola i učenika, niti prva kršćanska zajednica koja je nakon Isusovog vazmenoga otajstva nastala temeljem apostolskog propovijedanja i silaskom Duha Svetoga, a koja se nazvala Crkva, nisu imali većih problema u shvaćanju i konkretnom ostvarenju Božje riječi koja nam je ponuđena ove nedjelje. To su bile male zajednice u kojima su se svi poznavali, a i razlikovali od drugih, pa je zato svatko mogao znati tko živi, a tko ne živi kao kršćanin i učenik Isusa Krista i poduzeti određene mjere kako bi one koji su odlutali vratio u zajedništvo Crkve.
Ono što je bilo, čini se, tako lako shvatljivo prvim učenicima i kršćanima prvih stoljeća – mislim da bismo među njima mogli prepoznati i mnoge kršćane Iraka, Sirije i drugih krajeva u kojima su kršćani ugrožena i progonjena manjina i kao takvi više od nas usmjereni jedni na druge – nije lako shvatljivo kršćanima drugih povijesnih vremena, kako to svjedoče neke tužne stranice crkvene povijesti. Neke od tih stranica bile su počinjene čak i pozivajući se na riječi današnjeg evanđelja. Znači li ovo da evanđeoska ipak nije poruka za sva vremena? Ne! Evanđelje izgovoreno apostolima i učenicima, izgovoreno je i Crkvi svih vremena.
Činjenica upućenosti poruke Isusa Krista svim vremenima potiče nas na razmišljanje o njezinoj upućenosti nama i našem vremenu. Ni naše vrijeme – s izuzetkom spomenuti malobrojnih progonjenih kršćanskih zajednica koje danas želimo posebno podržati u svojim molitvama, ali i biti im blizu i u drugim potrebama – nije vrijeme u kojem je lako shvatiti i ostvariti Isusovu poruku. Naš najveći problem je masovnost. Ondje gdje su svi kršćani, događa se često to da se kršćani međusobno ne poznaju, ali i nešto još gore, a to je da se kršćanstvo ne živi zbog vlastitog uvjerenja nego zbog privilegiranosti koju sa sobom nosi pripadnost većini. Evo zašto se često u društvima u kojima su kršćani većina lako dogodi da se kršćani prestanu razlikovati od onih koji to nisu i zašto se kršćanstvo autentičnije živjelo i živi među kršćanima koji su manjina. Kad se ovom doda i to da je društvo u kojemu živimo pluralističko, tj. da u tom društvu svatko ima pravo vjerovati, misliti, govoriti, pisati i činiti što hoće, da je to društvo u kojemu je svatko osjetljiv na svoja osobna prava, a što sve više uključuje i pravo da se iz vjere i vjerskog učenja uzme ono što se kome sviđa i odbaci ono što se ne sviđa, onda nam se čini nemogućom misijom Isusova poruka: „Pogriješi li (tko) pokaraj ga.“ Ovo ne znači da trebamo šutjeti, dapače, nego znači da naš govor danas, da bi to prestala biti nemoguća misija, treba biti drugačiji, da on treba biti prožet ne toliko željom da se zaštiti institucija ili Crkva, iako je i to potrebno, koliko iskrenom zabrinutošću za dobro onoga koji je ušao u sukob s njom i njezinim pravilima . Zato se taj naš novi govor koji ćemo upućivati danas poslušni onome što nam je rekao Isus kad nas je uputio da upozorimo braću i sestre koji su pogriješili, ne smije i ne treba baviti posljedicama, to da ne možemo danas nikoga upozoriti su posljedice, koliko bi se trebao baviti uzrocima. Jedan od temeljnih uzroka koji moramo ukloniti i nakon čega će opet ovo evanđelje postati aktualno je naša kršćanska neprepoznatljivost. Nju, međutim, nećemo i ne možemo ukloniti kritizirajući druge i moralizirajući. Osobito je nećemo i ne možemo ukloniti starim metodama prisile kojih se danas s pravom stidimo i koje s gnušanjem odbacujemo. U vjeri se ništa ne može i ne smije činiti nametanjem. Jedini način na koji vjera i ono što mi kao vjernici smatramo dobrim može biti ponuđeno drugima je to da to što nudimo najprije sami živimo. Samo trudeći se promijeniti sebe, moći ćemo promijeniti i druge oko sebe. Ovo trudeći se promijeniti sebe ne znači prilagoditi se, nego znači autentično živjeti to što jesmo. Samo autentično živeći to što jesmo, a jesmo kršćani, jesmo učenici Isusa Krista, postajemo prepoznatljivi i, a time i poticaj drugima da budu to što smo mi, da se i drugi, ako su kršćani i tako ne žive, obrate i postanu kršćani ne samo riječima nego i životom. U cilju ostvarenja današnjeg evanđelja bez ugrožavanja pluralističkog društva u kojem živimo i u kojemu svatko ima pravo na različitost, čini se iz iznesenog da je nama, i kao Crkvi i kao pojedinim kršćanima, nasušna potreba transparentnost. Samo transparentni, ono da nemamo ništa „pod stolom“, možemo pomoći kršćanima koji su zaboravili što znači biti kršćanin da i oni ponovo to postanu. I ne samo to. Tako možemo pomoći i svima drugima da nadiđu predrasude koje imaju o nama, o Crkvi, o Isusu Kristu – a tih predrasuda je bilo tijekom cijele kršćanske povijesti i ima ih i danas – i otkriju tko smo doista to mi kršćani, što je Crkva, tko je Isus Krist.
A u svemu ovom nastojanju oko uklanjanju uzroka, kad se uklone uzroci ukloniti će se i posljedice, treba nas voditi ljubav koja je jedino što dugujemo jedni drugima, ali i svima bez obzira na sve naše ljudske podijele, uključujući i one u vjeri: „Nikomu ništa ne dugujte, osim da jedni druge ljubite. Jer tko drugoga ljubi, ispunio je Zakon. … Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. Ljubav bližnjemu zla ne čini. Punina dakle Zakona jest ljubav.“