„Dođe li tko k meni, a ne mrzi svoga oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik! I tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik.“ Tako je Isus govorio silnom mnoštvu koje je s njim putovalo. To govori i danas onom silnom mnoštvu od 2,1 milijarde ljudi na zemlji koje se zovu kršćani. Teške riječi, istovremeno i neshvatljive i obeshrabrujuće za svakog od njih. I toliko različite od sustava i metoda suvremenih narodnih i međunarodnih vođa i institucija, kojima je jedini cilj zaštititi sebe i svoje interese bez obzira na cijenu!
Isus je iskren s onima koji ga žele slijediti. On ne želi prikriti poteškoće koje sa sobom nosi želja biti njegov prijatelj, apostol i učenik. Bit kršćanstva nije zadovoljenje ovozemaljskih interesa i nadanja, nije učiniti život na zemlji što lagodnijim, cjenjenijim! Bit kršćanstva je Isus Krist, odnosno stavljanje njega u središte svoga života, pa čak i po cijenu gubitka svega drugoga, uključujući i vlastiti život, jer je jedino on sposoban dati konačne odgovore na sva naša pitanja. Što znači ovo stavljanje Isusa Krista prije i iznad svega i svih? Možda je lakše reći što ne znači. Ne znači odreći se svakodnevnog života i truda oko toga da taj život za mene i druge, mog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, a s njima i za sve druge koje mi život stavi na put, uključujući i sebe samoga, bude što bolji i dostojansveniji. Znači, međutim, biti spreman sve to staviti u drugi plan, staviti u drugi plan i oca i majku i ženu i djecu i braću i sestre, pa i sebe samoga kad je Krist u pitanju. Jednostavno reći svemu da s Kristom i svemu ne bez Krista. U tome je sva mudrost kršćanskog života koju možemo konkretizirati na sljedeći način: Kad se nađemo pred iskušenjem izabrati ovo ili ono što nam se u sustavu vrijednosti vremena u kojem živimo čini normalnim jer svi tako čine, jer je to danas tako, jer nitko od nas nema pravo tražiti da se odrečemo ovoga ili onoga za cijeli život, da se na ovo ili ono vežem za cijeli život i sl., a mi zbog našeg kršćanskog odgoja i savjesti koja u nama djeluje znademo da je to pogrešno, da se to protivi Kristu i njegovoj volji, mi ćemo, ako smo kršćani i njegovi učenici, izabrati Krista i njegovu volju bez obzira na cijenu.
Osnovno pravilo kršćanskog života je uvijek bilo i ostaje imati Isusa Krista na prvom mjestu. Kad je on na prvom mjestu, onda su svi drugi, otac i majka, žena i djeca, braća i sestre, pa i sam naš život i sve drugo što je dio našeg života, dolazi na svoje mjesto, ondje gdje treba biti. Nitko i ništa nije i ne smije biti važniji od Isusa Krista! Ovo je i jedini način na koji se, danas kao i jučer, ovdje gdje nas diskriminiraju prikriveno i ondje gdje to čine otvoreno, možemo održati i biti s Kristom i Kristovi. Kad to od nas traži odricanje, a traži ga ne samo u zemljama trećeg svijeta u kojima se kršćani otvoreno progone, nego i u zemljama ‘samodostatnog Zapada’ kojemu pripadamo i koji je zaboravio na svoje korijene i stvara nove vrijednosti koje će mu, ako se ne obrati, prije ili kasnije doći glave, onda je to za nas kao kršćane križ koji moramo ponijeti. Uostalom, biti kršćanin nije obveza. Nitko ne mora biti kršćani i svatko ima pravo to prestati biti i, ako smatra da je to put kojim treba ići, svatko može, dapače dužnost mu je ako smatra da je vjeronauk štetan za njegovo dijete, ispisati svoju djecu s vjeronauka te tako poslušati prijedloge Centra za građansku hrabrost i Glas razuma – pokreta za sekularnu Hrvatsku, uz potporu inicijative Nisam vjernik, koje je objavio blog pod imenom, zanimljiv izbor, Svjetlonoša. To, međutim, treba vrijediti i obrnuto. Svatko bi trebao imati pravo i biti kršćanin, i upisati djecu na vjeronauk, ali i ispisati ih s onih predmeta koji ne nude, kako se to želi predstaviti, znanja i vještine, nego neke nove ideologije. Biti kršćanin je bio i ostaje izbor koji, slično kao i ostali izbori – sjetimo se prispodoba iz današnjeg evanđelja o gradnji kule i vođenju rata – treba biti dobro promišljen. Birajući kršćanstvo trebamo dobro znati što tim gubimo i što dobivamo, što taj izbor znači za naš sadašnji i što znači za naš budući život i prema tome donijeti odluku.
Bez Isusa Krista ili s Isusom Kristom kojega smo prilagodili svojim mjerama i koji je izjednačen s drugim izborima, sve nam se može čini lako. Ne moramo odreći ničega, možemo biti moderni, živjeti kako hoćemo i činiti ono što nam se sviđa. Pitanje je samo što onda kad se život ne budu odvijao onako kako bismo mi željeli i kako smo planirali, a svjesni smo da se prije ili kasnije to dogodi? Život bez Isusa Krista ili s Isusom Kristom koji se ‘prilagodio’ ne daje odgovor na ovo pitanje. Jednom se, prije ili kasnije, nađemo pred zidom. S Isusom Kristom, onakvim kakvim nam se on sam predstavio u evanđeljima i kakvog nam propovijeda Crkva, možemo pronaći odgovor i na to pitanje. S njim nam se sada, možda, sve može čini teško, osobito ako u njemu i njegovoj ponudi vidimo ograničenje svoje slobode, a druge ponude nam se čine poželjnijima. Dugoročno, međutim, s Isusom Kristom i svaka poteškoća postaje laka jer on nam, darom „mudrosti …. Duha svoga svetoga“, poravnava staze i otvara pogled za šire vidike, za spoznaju ne samo onoga „što je na zemlji“, nego i onoga „što je na nebu“.
Ovu misao konkretizira drugo čitanje iz Pavlove poslanice Filomenu u kojemu Pavao Filomenu preporučuje odbjeglog roba Onesima ovim riječima: „Možda baš zato bi za čas odijeljen da ga dobiješ zauvijek – ne kao roba, nego više od roba, brata ljubljenoga.“ Uistinu, da se Filomen nije odijelio od Onesima, on bi mu ostao rob, a ovako mu je postao brat, kao što bi i mi bez odricanja ostali i ostajemo robovi svega što posjedujemo i što nam je ispred Isusa, a odricanjem, uzimanjem svoga križa i kretanjem za Isusom, postajemo njegova braća i sestre. Možda se ljudima ovog svijeta ovo ne čini logičnim, a ne čini se jer „plačljive su misli smrtnika i nestalne su naše misli … propadljivo tijelo tlači dušu i ovaj zemaljski šator pritiskuje um bremenit mislima“, ali to što se njima ne čini logičnim, logično je onima kojima je Bog „dao mudrost i … s visine … poslao Duha svoga svetoga“.