Dođe li tko k meni, a ne mrzi svoga oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik! I tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik.“ Tako je Isus govorio silnom mnoštvu koje je s njim putovalo. To govori i danas silnom mnoštvu od 2,1 milijarde ljudi na zemlji koji se zovu kršćani, a što uključuje i svakog od nas. I toliko različito od sustava i metoda suvremenih narodnih i međunarodnih vođa i institucija, kojima je jedini cilj zaštititi sebe i svoje interese bez obzira na cijenu, a cijena je nerijetko rat! Vidimo što to znači u ovim previranjima oko Sirije u kojima vaša nova domovina ima vodeću ulogu. O ratu je progovorilo i današnje evanđelje. Mi, međutim, danas znamo da je rat uvijek pogrešno rješenje. Zato vas pozivam da se pridružite onima koji dižu svoj glas protiv rata.
Vratimo se evanđelju. Isus je iskren s onima koji ga žele slijediti. On ne želi prikriti poteškoće koje sa sobom nosi želja biti njegov prijatelj, apostol i učenik. Bit kršćanstva nije učiniti život na zemlji što lagodnijim! Bit kršćanstva je Isus Krist, stavljanje njega u središte života, pa čak i po cijenu gubitka svega drugoga, uključujući i vlastiti život, jer je jedino on sposoban dati konačne odgovore na sva naša pitanja. Zato je osnovno pravilo kršćanskog života uvijek bilo i ostaje imati Isusa Krista na prvom mjestu. Kad je on na prvom mjestu, onda su svi drugi, otac i majka, žena i djeca, braća i sestre, pa i sam naš život i sve drugo što je dio našeg života, na svome mjestu, ondje gdje treba biti. Nitko i ništa nije i ne smije biti važniji od Isusa Krista! Biti kršćanin nije obveza. Biti kršćanin je bio i ostaje izbor koji, slično kao i ostali izbori – sjetimo se prispodoba iz današnjeg evanđelja o gradnji kule i vođenju rata – treba biti dobro promišljen. Birajući kršćanstvo trebamo dobro znati što tim gubimo i što dobivamo, što taj izbor znači za naš sadašnji i što znači za naš budući život, a onda prema tome donijeti odluku.
Bez Isusa Krista ili s Isusom Kristom kojega smo prilagodili svojim mjerama i koji je izjednačen s drugim izborima, sve nam se može činiti lako. Pitanje je samo što onda kad se život ne bude odvijao onako kako bismo mi željeli i kako smo planirali, a svjesni smo da se prije ili kasnije to dogodi? Život bez Isusa Krista ili s Isusom Kristom koji se ‘prilagodio’ ne daje odgovor na ovo pitanje. S Isusom Kristom, onakvim kakvim nam se on sam predstavio u evanđeljima i kakvog nam propovijeda Crkva, možemo pronaći odgovor i na to pitanje. S njim svaka poteškoća postaje laka jer nam on, darom „mudrosti …. Duha svoga svetoga“, poravnava staze i otvara pogled za šire vidike, za spoznaju ne samo onoga „što je na zemlji“, nego i onoga „što je na nebu“.
Ovu misao da se s Gospodinom ravnaju staze i šire vidici konkretizira drugo čitanje iz Pavlove poslanice Filomenu u kojemu Pavao Filomenu preporučuje odbjeglog roba Onesima ovim riječima: „Možda baš zato bi za čas odijeljen da ga dobiješ zauvijek – ne kao roba, nego više od roba, brata ljubljenoga.“ Da se Filomen nije odijelio Onesima, on bi mu ostao rob, a ovako mu je postao brat, kao što bi i mi bez odricanja ostali i ostajemo robovi onoga što posjedujemo i što nam je ispred Isusa, a odricanjem, uzimanjem svoga križa i kretanjem za Isusom, postajemo njegova braća i sestre.
Dozvolite mi da mi ova slika s odbjeglim robom Onesimom i rečenica: „Možda baš zato bi za čas odijeljen da ga dobiješ zauvijek – ne kao roba, nego više od roba, brata ljubljenoga“, pomogne da se na trenutak osvrnem i na razlog mog dolaska u Sjedinjene Američke Države, a to je veliki jubilej koji slavi Klub Poljica u Chicagu, ali u povijesti kojeg se može iščitati i povijest brojnih drugih hrvatskih zavičajnih klubova. Najprije vam srdačno čestitam uistinu veliki jubilej. Nakon čestitke se pred vama želim upitati zašto ste morali, vi ili vaši preci, ekonomski i politički uvjetovani, biti odijeljeni od domovine i zavičaja? Mnogi su razlozi, mnoge sudbine, ali među njima je, siguran sam, i onaj koji izražava izdvojena rečenica, a taj razlog je da se jednom, nakon što prođe vrijeme odijeljenosti, možete na novi i kvalitetniji način vratiti Domovini od koje ste silom prilika bili odijeljeni. Tu vidim, kolikogod da je odijeljenost od Domovine bila teška, vrijednost vaše odijeljenosti, ali i novu mogućnost, novu nadu za našu zajedničku domovinu Hrvatsku. Mi u Domovini smo se nekako, mijenjajući političke sustave i države, naviknuli na promjene, a s promjenama smo pomalo i zaboravili, u svakom slučaju zanemarili, onaj život i one vrijednosti od kojih ste vi nasilno otrgnuti i koje ste ponijeli u svom srcu, koje ste, poput blažene Djevice Marije, kojoj Crkva u blagdanu Male Gospe danas slavi rođendan, prebirali i o njima razmišljali. Te uspomene su vas, uz naše Hrvatske katoličke misije u inozemstvu poput ove sv. Jeronima u Chicagu, povezale i očuvale da se u potpunosti ne utopite u ovaj novi svijet, nego da uzimajući iz tog svijeta ono najbolje – ne mislim ovdje na novac jer on je tek sredstvo – tom istom svijetu ponudite ono najbolje naše. Ovih dana sam posjetio Sveučilište Notre Dame i vidio bogatu ostavštinu našeg Ivana Meštrovića koji je djelovao na tom Sveučilištu. To je ono naše najbolje, ali ni to nije ono sve. Ovomu se, mislim, može pridružiti i ono naše najbolje koje je Stjepan Radić izrazio rečenicom: „Vjera i seljačka sloga“. To dvoje, vjera i seljačka sloga je ono što ste ponijeli sa sobom iz naših Poljica i Domovine i donijeli u ovu američku sredinu. To je ono što vas je okupljalo u vašim klubovima, ali i usko vezalo uz Hrvatske katoličke župe poput ove sv. Jeronima. To je ono blago koje vi imate, a mi smo ga u Domovini, bojim se, izgubili.
Nije li, pitam se, konačno došlo vrijeme i da se vratite natrag u domovinu i da sa sobom ponesete to blago kojim ste obogatili novu domovinu i one nove vrijednosti kojima je nova domovina obogatila vas? Nažalost u Hrvatskoj ne vidim pomaka po pitanju vašeg povratka. Dapače, uočavam da se umjesto povratka u domovinu, ponovno događa val odlaska iz domovine. U današnjoj Hrvatskoj vlada nekakvo depresivno ozračje, ozračje nemoći. Kao da smo se predali, odustali. Ono što ste dogodilo Zvonku Bušiću najbolji je znak tog hrvatskog stanja. Čini nam se da je bolje sutra postalo nešto nemoguće. Naša Poljica, cijela Hrvatska i osobito Bosna i Hercegovina, da ne govorimo o drugim krajevima u kojima su Hrvati nekad bili većina, su u nekim svojim dijelovima potpuno opustjeli. Iz godine u godinu nas više umire nego li se rađa! Don Anto Baković je svojevremeno napisao u listu Narod da smo stvorili Hrvatsku, ali da će uskoro, ako nastavimo izumirati, to biti samo zemlja koja će se tako zvati, ali u kojoj neće živjeti Hrvati. Uvjeren sam da Hrvatska može bolje, da ona može biti novi svijet, obećana zemlja kao što je nekad bila Amerika. Hrvatska sama, ne zna kako. Za to su joj potrebni Onesimi koji se vraćaju, oni koji su u tuđini zadržali tradicionalne vrijednosti, ali ih i oplemenili vrijednostima svijeta u koji su došli i koji im je postao nova domovina. Gdje naći Onesime za povratak? Ja vjerujem da ih možemo naći među vama, da ste vi naši Onesimi. Hrvatska vas treba! Poljica vas trebaju! Svi dijelovi domovine vas trebaju! Crkva u Hrvatskoj vas treba! Zato vas s ovog mjesta, zahvaljujući na pozivu i srdačnom gostoprimstvu, molim da se vratite u Domovinu. Vratite se, pronađite načina, ne bojte se poteškoća jer s Kristom ništa nije teško i s njim sve dobiva pravo mjesto i značenje. Pomognite Hrvatskoj konačno postati i biti onakva zemlja kakvu ste sanjali, sa svim bogatstvima i ljepotom, sa svojim ljudima i slavnom poviješću zalivenom krvlju, da iz nje nitko više ne bi morao odlaziti i da bi se svatko u nju rado vraćao. Tko zna! „Možda baš zato bi za čas odijeljen da ga dobiješ zauvijek – ne kao roba, nego više od roba, brata ljubljenoga.“
„Dođe li tko meni, a ne mrzi…“ Pokojni američki predsjednik John Kennedy je Amerikancima ovako govorio: „Amerikanci, moji sugrađani, nemojte pitati što vaša zemlja može učiniti za vas. Pitajte što vi možete učiniti za svoju zemlju.“ Ne pitati se što netko može dati meni, nego što ja mogu dati drugome, znači ono „mrziti“ i biti s Kristom i na njegovoj liniji, njega staviti na prvo mjesto koje, to je logika života s Kristom, uključuje i odricanje. Ova logika je primjenjiva na Ameriku, ali je primjenjiva i na Hrvatsku. Neka nas ova spoznaja – vas u Americi i nas u Hrvatskoj – vodi u svim našim budućim planovima da nam Krist bude na prvom mjestu, a sve drugo, uključujući i našu Domovinu, ondje gdje treba biti. Dogodi li se to, Bog će, uvjeren sam, promijeniti i ono što nam se čini nepromjenjivo i naći način da nas stavi ondje gdje pripadamo.