Mislimo da o Bogu već sve znamo, a on nas uvijek ponovo iznenadi! U Božja iznenađenja, iako smo ih toliko puta čuli i pročitali, spadaju i tri prekrasne prispodobe – prva o izgubljenoj ovci, druga o izgubljenoj drahmi i treća o izgubljenom sinu – koje nam je prenijelo današnje evanđelje, a kojima je zajednička tema Božje milosrđe. One su Božje iznenađenje za sve one koji su se na ovaj ili onaj način “izgubili”. Još i više su to za one koji misle da se nisu izgubili. U njima, naravno, prepoznajemo ponajprije farizeje i pismoznance Isusovog vremena, one koji “mrmljahu: ‘Ovaj prima grešnike, i blaguje s njima'”, ali možemo prepoznati i svakog od nas.
Nije teško razumjeti iznenađenje farizeja i pismoznanaca. Ono je, uostalom, na tragu starozavjetnih biblijskih tekstova, od kojih je jedan i onaj iz Knjige Izlaska koji nam je danas ponuđen kao prvo čitanje. U trenutku koji opisuje taj ulomak, bio je izgubljen cijeli narod, koji se klanjao zlatnom teletu i zaboravio Boga koji ih je izveo iz Egipta. Mojsije, koji Bogu govori: “Gospodine! Čemu da gnjevom plamtiš na svoj narod…” se činio milosrdnijim prema tom izgubljenom narodu od Boga koji govori Mojsiju: “Pusti sada neka se gnjev moj na njih raspali…” No svetopisamske ulomke ne smijemo čitati izvan šireg konteksta, a šiti kontekst nam govori o Bogu koji se Mojsiju objavio kao JHVH, Bog koji je blizu svom narodu, koji vidi njegovu patnju i s njim suosjeća. On je milosrdni Bog, Bog koji oprašta, koji se nakon ovih događaja Mojsiju predstavio kao: “Jahve! Jahve! Bog milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću, iskazuje milost tisućama…” Da mu je stalo do naroda, premda se taj narod često gubio, a ovo u današnjem ulomku je samo jedan od primjera te izgubljenosti, Bog će pokazati i svojim odnosom prema Mojsiju kojega će kazniti neulaskom u Obećanu zemlju zato što je Mojsije, izgubivši strpljenje sa svojim tvrdoglavim narodom, svoj narod doveo u opasnost da posumnja u milosrdnog Boga: “A zato … niste očitovali moju svetost među Izraelcima … ćeš samo izdaleka vidjeti onu zemlju, ali u nju nećeš ući” (Pnz 32, 51-52). Starozavjetni tekstovi, poput današnjeg prvog čitanja u kojima se Bog predstavlja kao onaj koji se prijeti i kažnjava, su zapravo Božja pedagoška metoda koju su farizeji i pismoznanci zamijenili za cilj, tako da po njima onome tko je sagriješio gotovo ni nije bilo moguće obraćenje. Izgubljen jednom, ostaje izgubljen zauvijek! I zato su mrmljali na Isusa. A Isus govori samo ono što je Bog činio od početka, od prvog čovjekovog pada, nakon kojega je, u svom božanskom milosrđu, započeo povijest spasenja, odnosno započeo svoju potragu za izgubljenim čovjekom i čovječanstvom. A u Isusu Kristu, koji je vrhunac te povijesti i potrage, to čini na nov način, s novom i iznenađujućom metodom, metodom koja više nije ponuđena samo nekima, nego svima koji su se izgubili.
Nisu samo pismoznanci i farizeji iznenađeni ovim prispodobama. Gledajući ponašanje nas kršćana, osobito kad je riječ o konkretnoj primjeni ovih prispodoba u životu Crkve i našem odnosu u Crkvi prema onim rubnim skupinama, lako je uočiti da ove prispodobe i nas iznenađuju. Vjerujem da nam je baš zato što nas ove prispodobe i ovakvo Božje ponašanje i danas iznenađuju, bila potrebna godina Izvanrednog jubileja milosrđa, koja nam je za sva nas kairos, milosno vrijeme u kojem bismo trebali ponovno otkrili milosrdnog Boga i prema nama, ali i, po nama, prema drugima oko nas. Primjer za to nam je sv. Pavao, odnosno ono što on piše u Prvoj poslanici Timoteju u ulomku koji nam je ponuđen kao drugo čitanje. Iz tog ulomka želim izvući dvije ključne rečenicu koja nam rasvjetljavaju put konkretne primjene, kako triju prispodoba o našoj ljudskoj izgubljenosti i Božjem milosrđu, tako i Izvanrednog jubilej milosrđa.
Prva je rečenica koju izdvajam rečenica kojom sv. Pavao ispovijeda Isusa Krista kao onoga koji spašava grešnike, ali i sebe kao prvog od spašenih: “Isus Krist dođe na svijet spasiti grešnike, od kojih sam prvi ja.” Iako Isus svojim prispodobama polemizira s farizejima i pismoznancima, on se obraća također carinicima i grešnicima koji ga slušaju. Čini to zato da bi ih ohrabrio u njihovom traženju i potaknuo na obraćenje. Bog kojega Isus želi objaviti carinicima i grešnicima nije Bog koji ih želi kazniti, nego Bog koji želi spasiti. On je Bog koji traži i čeka izgubljene! Potrebno mu se samo prepustiti kad nas pronađe. I s njim vratiti u Očev dom. Danas smo carinici i grešnici kojim Isus upućuje ovu poruku o Bogu i svi mi. I upravo nama, svakom od nas u njegovoj vlastitoj izgubljenosti, Isus želi prići, staviti ga na svoja ramena, podići s poda, očinski zagrliti, pozivajući sve na radost jer su se našli oni koji su bili izgubljeni. Hoće li se i dogoditi ta radost ovisi, na kraju, o nama samima. Isus nas je pronašao i mi smo, jer možemo ga čuti, pronašli njega. Sada mu se trebamo samo prepustiti. Dozvoliti mu da nas ponese, podigne i zagrli! Tri prispodobe o Božjem milosrđu, a s njima i Izvanredni jubilej milosrđa, potiču u nama takvu želju. Dozvolimo Isusu da nas pronađe! Dozvolimo mu da se zbog nas raduje!
Druga rečenica koju izdvajam je rečenica kojom sv. Pavao kaže da je pomilovan da bi bio za primjer svima: “A pomilovan sam zato da ne meni prvome Isus Krist pokaže svu strpljivost i pruži primjer svima koji će povjerovati u njega za život vječni.” Iako se Isus obraćao također carinicima i grešnicima, prvotni naslovnici kojima upućuje svoje prispodobe o milosrđu, a kako bi ih pozvao da i oni budu milosrdni, su farizeji i pismoznanci, oni koji su mu prigovarali zbog druženja s grešnicima. Čini to dijelom zbog njihove izgubljenosti koje nisu svjesni, na što ih osobito želi upozoriti prispodoba o izgubljenom sinu. Još više to čini zbog onog poslanja koje ima s njima. Sv. Pavao, koji je kao Savao pripadao farizejskoj sljedbi i kao takav se mogao ubrojiti u ove koji Isusu prigovaraju, osobito što se žestoko opirao Isusu i njegovoj logici spasenja ponuđenog svima, svojim primjerom pokazuje na što to Isus misli. Sv. Pavao je pomilovan, ali ne samo zbog njega samoga, nego i zato da bi mogao biti primjer drugima. Pomilovan je da bi u ime Isusovo mogao tražiti izgubljenu braću i sestre. Vjerujem da ga u tom traženju nitko u cijeloj povijesti Crkve nije nadmašio! Ali i ja sam, sa sv. Pavlom, jedan od pomilovanih farizeja! I svi mi smo to, svatko od nas na svoj način! Isus nas je pronašao, pomilovao, učinio svojima. Ne želimo li ostati farizeji to nikad ne smijemo zaboraviti. Istovremeno, Isus nas danas ovim prispodobama i Izvanrednim jubilejem milosrđa kao milosnim vremenom u kojemu smo pozvani pronaći sebe da bismo u Božje ime mogli tražiti druge, šalje da u njegovo ime iziđemo u potragu za izgubljenima – papa Franjo kaže, parafrazirajući prispodobu o izgubljenoj ovci da danas nije izgubljena jedna ovca nego devedeset devet – odnosno da s njim otiđemo – koristim izraz pape Franje – na periferije i Crkve i društva. I zagrlimo brata koji se izgubio, radujući se “jer ovaj brat … bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se!”