Bibliju, a s njom i svoje kršćanstvo, često pretvaramo u zbirku propisa o tome što se smije i što se ne smije. Ona, međutim, nije zbirka propisa, nije moralni udžbenik, kao što nije ni udžbenik iz povijesti, zemljopisa i sl. Biblija je odgovor vjere na stvarnu, djelujuću riječ Božju koja je svoj vrhunac imala u Kristu, Božjoj Riječi koja je tijelo postala i nastanila se među nama. Ona je zapravo Božja ponuda ljubavi upućena čovjeku, poziv čovjeku na zajedništvo i radost bez kraja, poziv koji se događa kroz postupnu Božju objavu u povijesti spasenja u kojoj nas on, na svoj specifičan i nama ljudima često neshvatljiv način, čini dionicima svoga otajstva ljubavi. I ako bismo željeli izabrati u cijeloj Bibliji neki ulomak koji nam pomaže shvatiti Boga i njegov plan s nama ljudima, vjerujem da bi naš izbor bila stranica današnjeg evanđelja koju možemo nazvati prispodobom milosrđa. Kažem prispodobom, jer je riječ o jednoj prispodobi prepričanoj u tri različite slike kojom nam Isus objavljuje svoj plan milosrđa i ljubavi ne samo za ljude u cjelini, nego i za svakog pojedinog čovjeka.
Možda nam se u životnoj stvarnosti u kojoj živimo ovo milosrđe o kojem govori Isus čini lijepom bajkom? Ne znam vjerujete li vi još u bajke? Uputio sam ovo retoričko pitanje prije svega nama odraslima jer mi ćemo zacijelo na njega odgovoriti niječno. Normalnim nam se čini da odrastajući napustimo svijet bajki i suočimo se sa životnom stvarnošću bez previše lažnih nada i snova. Smatramo da svijet bajki u kojem uvijek pobjeđuje dobro, u kojem je dovoljno lupiti štapićem da bi se riješile stvari, pripada djeci, a bojim se i njima sve manje jer su zajedno s razvojem moderne tehnike i sredstava priopćavanja s drugim i drugačijim ponudama bajke protjerane i iz njihovih života. U svoje vrijeme sam uistinu vjerovao u bajke i maštao o mogućnosti buđenja Snjeguljice i Trnoružice poljupcem princa na konju, mogućnosti lutka Pinocchia kojemu zbog laži raste nos da se pretvori u dječaka i sl. Čak sam i sam svojevremeno i napisao jednu božićnu bajku koju sam kao odrasliji, jer odrasli ne vjeruju u bajke, pokidao i bacio. Sad, čini se, ni ja više ne vjerujem u bajke.
Sudeći po današnjim prispodobama Isus vjeruje u bajke. I ne samo to. Dok u kritici Isusa zbog toga što jede s grješnicima i druži se s onima koji su na rubu društvene stvarnosti možemo otkriti razmišljanje ljudi koji ne vjeruju u bajke, a za njih je bajka vjerovanje u mogućnost da se grješnici i oni na rubu društvene stvarnosti mogu promijeniti, u njegovom ponašanju koje oni osuđuju otkrivamo način na koji bajka o kojoj Isus govori u prispodobama postaje stvarnost. Svojim ponašanjem Isus bajke čini mogućima jer je prispodoba Božjeg milosrđa u tri epizode u njemu i njegovom odnosu prema ljudima postala stvarnost. Ovo ostvarenje bajke o Božjem milosrđu u Isusovom životu svoj vrhunac je imalo u smrti na križu koja je Isus prihvatio s vjerom da ga Otac neće u grobu ostaviti sama. I mi znademo da je uskrsnuo, da ga Otac nije ostavio sama nego da ga je svojim poljupcem ljubavi u Duhu Svetome – sjetimo se bajki o Snjeguljici ili Trnoružici koje su u Isusu i njegovu uskrsnuću postale stvarnost – probudio od smrti i pozvao na život.
Biti kršćanin znači vjerovati u ovu Božju bajku, znači zapravo sa svojim povjerenjem u Boga i njegovu riječ koja nam je kroz ovaj odgovor vjere i povjerenja u Boga i njegovo milosrđe predana u Bibliji, ponovo postati kao djeca jer, kako kaza Isus, „ako … ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko“ (Mt 18, 3). Ne smijemo se, međutim, zaustaviti samo na tome da vjerujemo u bajku o Božjem milosrđu i u njezino ostvarenje u Isusovom životu, nego trebamo učiniti i sljedeći korak, a taj korak je učiniti sve što je u našoj moći da i u našem životu ta bajka postane stvarnost. Što to konkretno znači? Ovo znači da trebamo u svom životu činiti ono što je činio Isus. Ako je on kao pastir tražio izgubljenu ovcu bez računice, onda ću i ja postati pastir koji bez računice i bez obzira na predrasude društva i vremena u kojemu živim traži ono što je izgubljeno i isključeno. Ako je Isus žena koja zbog izgubljene i pronađene drahme organizira slavlje, onda ću i ja biti radostan i organizirati slavlje zbog svake, pa i najmanje stvari koja mi je darovana, dijeleći je sa svima jer sve što mi je darovano trebam darovati počinjući od onih koji su mi najbliži, da bi moj dar bio poticaj ljubavi i zajedništva s drugima. Ako je Isus milosrdni otac koji čeka i prihvaća izgubljenog sina, onda ni ja kao kršćanin neću nikoga odbacivati, nikoga vrijeđati, nego ću svojim stilom života, razmišljanjem i ponašanjem, ljubavlju i milosrđem, biti otvoren svima i spreman prihvatiti svakoga, pa čak i biti, poput Isusa Krista koji je to učinio svojim utjelovljenjem, spreman prvi poći u susret onima koji su potrebni i na poseban način onima koji su me istinski povrijedili, a među kojima osobno možda mogu prepoznati svog sina, kći, oca, majku, brata, sestru, susjeda s kojim danima, mjesecima, godinama nisam progovorio niti riječi, a svi zajedno možemo i trebamo prepoznati one koji drugačije vjeruju, razmišljaju, drugačije se ponašaju i slijede drugačije vrijednosti.
Ja želim vjerovati u ovu Isusovu bajku… Želim vjerovati u ovu bajku zato što Isus u nju vjeruje, što ju je Isus ostvario i što je na različite načine nastavlja ostvarivati. Želim vjerovati u ovu bajku zato što je ta bajka sposobna moj zemaljski život izdići iznad grube ovozemaljske stvarnosti koja se konkretizira u nametanju svoje volje drugima ne vodeći račina o njihovim osjećajima, vrijeđanju drugih i drugačijih, osvetoljubivosti i mržnji u mnoštvo svojih oblika i već sada ga ispuniti zadovoljstvom koje sa sobom donosi sposobnost ljubavi i opraštanja, a zatim i vječnom srećom u Bogu, kojoj se nadam i u koju vjerujem.