Da bismo shvatili što nam Isus želi kazati u evanđeoskom ulomku koji nam je ponuđen ove nedjelje, važno je uočiti da on ne govori o materijalnoj, nego o duhovnoj stvarnosti. U materijalnoj stvarnosti se vrijednost rada mjeri plaćom pa je normalno da onaj tko više radi, više i zaradi. U duhovnoj stvarnosti – u tu stvarnost bi trebalo biti uključeno svako ljudsko zvanje, kao npr. roditelja, odgojitelja, liječnika, svećenika, profesora, da i profesora, itd. – vrijednost rada nije u plaći, makar je ona nužna, nego u radu kao takvom. Ovu poruku o vrijednosti rada u sebi i bez obzora na plaću današnje evanđelje izražava slikom mogućnosti rada u vinogradu Gospodnjem. Evo zašto će za sve one koje su dobili priliku rada u tom vinogradu, a Bog tu priliku nudi svima na njima svojstven način, konačna plaća biti ista. Ta konačna plaća nije novac. Ovdje je riječ o nečem puno vrjednijem. Isus govori o raju kao nagradi za rad u vinogradu, a u raju neće biti i ne može biti podjela po važnosti i po zaslugama, pa samim tim niti razloga za bilo kakvu i bilo čiju zavist.
Radnici prvog sata koji to nisu shvaćali, a i oni kasnijih sati koji se tome nisu usuđivali niti nadati, nisu uvijek isti. To tko su radnici prvih, odnosno posljednjih sati, ovisi o vremenima u kojima se naviješta evanđelje koje smo čuli. U vremenu u kojemu je današnje evanđelje izgovoreno radnici prvoga sata su bili farizeji i pismoznanci, nasuprot bludnica, carinika, grešnika, pa čak i samih učenika i apostola s kojima se Isus družio, a koji su bili radnici posljednjeg sata. U prvoj Crkvi kad je evanđelje zapisano, radnici prvog sata su bili kršćani iz židovstva, za razliku od kršćana iz poganstva koji su bili radnici posljednjeg sata. U našem vremenu radnici prvog sata smo mi koji smo od djetinjstva kršteni i kršćanski odgajani, nasuprot onima koji su se tek kasnije obratili i postali vjernici. Svima nama, radnicima prvog sata svog vremena i svih kasnijih vremena, među njima i našeg vremena, Isus želi dozvati u pamet ono čemu nas je već u Starom zavjetu učio Bog po prorocima, u današnjim čitanjima je to po proroku Izaiji, a to je da Bog nikad i nikoga ne odbacuje, nego svakoga, pa ako je riječ i o bezbožniku koji „put svoj ostavi“ ili zlikovcu koji napusti svoje naume i milostivo mu se obrati, prima „jer je velikodušan u praštanju.“
Osim ove poruke o radnicima prvog i posljednjeg sata koja nas poziva na međusobno razumijevanje i poštivanje, današnje evanđelje ima još jednu poruku od iznimnog značenja. Ta poruka je vrijednost i važnost rada u Gospodnjem vinogradu bez obzira na sat kad smo počeli raditi i plaću koju ćemo za to dobiti. Shvatiti ovo, a onda se i ponašati u skladu s tim, znači uskladiti svoje misli i svoje pute s Gospodinovim mislima i putima. Radnici prvog sata iz današnjeg evanđelja to nisu uspijevali. Zato im Bog i prigovara po proroku Izaiji: „Moje misli nisu vaše misli i puti moji nisu vaši puti … (jer kako je) visoko iznad zemlje nebo, tako su puti moji iznad vaših putova i misli moje iznad vaših misli.“ Ovaj prigovor Isus je u današnjem evanđelju uobličio u pitanje: „Zar je tvoje oko zlo što sam ja dobar?“ Kad bismo shvatili da je na duhovnoj razini zaposlenje važnije od plaće – koja je, kako smo vidjeli, ista za sve koji su zaposleni u vinogradu Gospodnjem – onda bismo shvatili i to da bi, zapravo, oni koji nisu zaposleni u Gospodnjem vinogradu, tj. oni koji nisu vjernici i kršćani, članovi Crkve, trebali biti gotovo zavidni, možda ovaj pojam nije najsretniji, nama koji jesmo zaposleni, koji jesmo vjernici i kršćani, koji jesmo članovi Crkve. Naša je privilegija to što smo kršćani, što smo rođeni u kršćanskim obiteljima i odgajani u kršćanskom ozračju, što smo dobili priliku na vjeronauku, kako školskom tako i onom u župi, naučiti ono što nam je Bog rekao o sebi i nama i što po tome možemo živjeti, što imamo nadu i pogled usmjeren u budućnost i život vječni u Bogu, a što nam pomaže da se lakše možemo suočiti sa svakodnevnim životom i njegovim poteškoćama, ali i sa smrću, to što imamo milosnu sakramentalnu pomoć, što nas u potvrdi jača, što u misi Bog dolazi među nas u riječi i euharistijskoj žrtvi, što nam se nam se u pričesti daje za hranu, što se u ispovijedi možemo pomiriti s Bogom i biti oslobođeni od grijeha, što nas u bolesti krijepi sakramentom pomazanja, što vas sakramentom ženidbe pomaže u vašim bračnim i roditeljskim dužnostima ili što mene osposobljuje za svećeničke dužnosti sakramentom reda itd. Sve nabrojeno i toliko drugog što s pravom možemo smatrati našom kršćanskom prednošću u odnosu na sve druge, samo po sebi je nešto veličanstveno, razlog da budemo sretni bez obzira na konačnu plaću. To što smo dio veličanstvenog Božjeg plana spasenja i te kako je ono zbog čega bi nam s pravom mogli zavidjeti oni koji nisu dio toga, jer oni to što mi imamo i što smo dobili bez ikakvih osobnih zasluga moraju godinama tražiti. Dapače, često se dogodi da to nikad ne pronađu, makar čitav život iskreno traže. Pokušajmo shvatiti da je to što smo zaposleni u Gospodnjem vinogradu, tj. to što smo kršćani, samo po sebi plaća zbog koje Bogu moramo zahvaliti, jer to što mi imamo mnogi nemaju, a željeli bi imati. Vjerujem da u ovom ozračju zahvalnosti Bogu zbog zaposlenja u njegovom vinogradu možemo iščitati i Pavlovu dilemu iz drugog današnjeg čitanja u kojem se Pavao privremeno odriče plaće koju iskreno želi jer, kako sam kaže, „želja mi je otići i s Kristom biti jer to je mnogo bolje“, zato da bi mogao raditi u Gospodnjem vinogradu jer je „ostati u tijelu … poradi vas“ mnogo potrebnije. Da, ovo su prave riječi pravog zaposlenika u Gospodnjem vinogradu koji ono što čini ne čini zbog svoje plaće ili koristi, nego zbog potrebe onih kojima je poslan.
Pridružimo se i mi sv. Pavlu dijeleći njegove osjećaje. Budimo Bogu zahvalni što nas nije ostavio na trgu u iščekivanju zaposlenja, tj. što nas nije ostavio izvan Crkve nego nas je odmah čim nas je ugledao, možda već kao malu dječicu na rukama naših roditelja, pozvao u svoj vinograd, svoju Crkvu. Odazovimo mu se radosni što smo dio njegovog velikog plana spasenja i bez obzira na plaću raditi u njegovom vinogradu. Uostalom, plaća neće nedostajati, ma koliko da nas ima i bez obzira kad je tko došao. Dapače, što nas ima više u kvalitativnom smislu, a bit će nas više ako svojim životom posvjedočimo radost rada i života u vinogradu Gospodnjem i svojim životom posvjedočimo radost onog biti kršćanin i kao kršćanin živjeti, to će bit veća i radost plaće, a s njom i manji razlog za bilo čiju zavist, jer su misli onog tko je Božji, usklađene s Božjim mislima i puti onog tko je Božji, usklađeni s Božjim putima.