I danas nas Isus – kroz prispodobu o dvojici sinova od kojih jedan kaže ‘ne’, a čini ‘da’ i drugi kaže ‘da’, a čini ‘ne’ – šalje u svoj vinograd. Tko su zapravo dva sina?
Sin koji kaže ‘ne’ i čini ‘da’ predstavlja carinike i bludnice Isusovog vremena koji su Isusa slijedili i vjerovali mu, a zatim i sve one koji nisu pripadali Izabranom narodu koji su, nakon što su upoznali Isusa, promijenili svoje ponašanje i prihvatili evanđelje, odnosno uključili se u rad u Očevom vinogradu. Sin koji kaže ‘ne’ i čini ‘da’ u našem vremenu predstavlja i sve one koji nisu imali milost roditi se u kršćanskim obiteljima i sredini i da na taj način upoznati Isusa Krista, ali koji su se, nakon što su Krista upoznali, spremno odazivali njegovom pozivu.
Sin koji kaže ‘da’, a čini ‘ne’ predstavlja farizeje i pismoznance Isusovog vremena, a zatim i izabrani Izraelski narod kojemu se Bog prvome objavio, ali koji u danom trenutku nije uspio prihvatiti Isusa Krista i Božju objavu koja se u njemu dogodila. Sin koji kaže ‘da’, a čini ‘ne’ u našem vremenu predstavlja sve one koji kažu da su kršćani, ali kao kršćani ne žive. Njihov ‘da’ na krštenju, pričesti, krizmi, vjenčanju ili za nas svećenike na ređenju se pretvori u ‘ne’ života koji nakon toga slijedi.
Možda se može učiniti da je bolje biti sin koji kaže ‘ne’, a čini ‘da’ – u svakom slučaju je manje licemjerno – ali Isus, mišljenja sam, nije to želio reći. Isus izražava nezadovoljstvo nad onim što su činili glavari svećenički i starješine naroda, a sve zato da bi ih pozvao na promjenu života, na obraćenje. Uspoređujući ih, ili uspoređujući nas jer svi smo mi ponekad takvi, sa sinom koji je rekao ‘da’ i učinio ‘ne’, Isus nas želi podsjetiti da naš problem nije u tom što smo rekli ‘da’, nego u tome što taj ‘da’ nismo pretvorili u život, što nismo ustrajali u dobru, nego smo postali poput pravednika iz Ezekielova proročanstva u prvom čitanju koji se, „odvrati od svoje pravednosti i stane činiti nepravdu pa zbog toga umre.“ Osim što je navedenom prispodobom želio izraziti svoje nezadovoljstvo ponašanjem glavara svećeničkih i starješina narodnih, Isus je želio izraziti i zadovoljstvo s carinicima i bludnicama. Ne čini on to zato što su oni carinici i bludnice, nego zato što su se obratili. Uspoređujući ih sa sinom koji je rekao ‘ne’, a učinio ‘da’, Isus ne želi pohvaliti njihov ‘ne’, nego želi pohvaliti njihov ‘da’ koji pokazuje da su uvidjeli zlo stanje u kojem su bili i da su se obratili i postali poput bezbožnika iz Ezekielovog proročanstva u prvom čitanju koji se „odvrati od svoje bezbožnosti što je počini“ te će „živjeti … i neće umrijeti“ jer je „uvidio i odvratio se od svojih nedjela što ih bijaše počinio“. Ovako gledano današnje evanđelje postaje trajni poziv na dosljednost koji se, kad smo mi kršćani u pitanju, može nazvati pozivom na kršćansku dosljednost, a to je poziv da onaj ‘da’ koji smo izgovorili u bilo kojem trenutku svoga života – kojemu je izvanjska potvrda krsni list – ustrajno pretvaramo u konkretna kršćanska djela, da ono što govorimo u crkvi dok molimo, razmišljamo i slavimo, živimo i u svojim obiteljima, ulici, poslu, školi.
Što više uspijemo svoj ‘da’ Bogu riječima, pretvarati u ‘da’ Bogu životom, to ćemo biti više slični trećem sinu kojeg evanđelje ne spominje, ali kojeg tako lijepo opisuje prekrasni kristološko-molitveni himan kojeg nam je liturgija ponudila kao drugo današnje čitanje. Treći sin, sin koji Očevom poslanju kaže ‘da’ i to što kaže izvršava pretvarajući svoj ‘da’ riječima u svoj ‘da’ života je sam Isus koji je iz poslušnosti Ocu rekao i do kraja ostvario svoj ‘da’: „On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe ‘oplijeni’ uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu. Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom, da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnika, zeminika i podzemnika. I svaki će jezik priznati: ‘Isus Krist jest Gospodin!’ – na slavu Boga Oca“.
„Sinko, hajde danas na posao u vinograd!“, nije samo Isusov poziv. To je poziv upućen i svim ljudima i za sva vremena, poziv koji uključuje i ovo naše vrijeme i svakog od nas. Taj, međutim, poziv Božji za rad u njegovom vinogradu ne trpi puno odlaganja. Odazovimo mu se dok je vrijeme, odazovimo mu se svojim riječima i svojim životom već danas, jer tko zna hoće li sutra možda već biti kasno.