Bogu malo znače samo lijepe riječi i obećanja. On traži konkretan kršćanski život u svakodnevnici.
Prispodobom o dvojici sinova od kojih jedan kaže „da“ i ne učini, a drugi kaže „ne“ i učini, Isus nas ponovo šalje u svoj vinograd, nastavljajući onu istu poruku o kojoj nam je govorio prošle nedjelje kroz prispodobu o radnicima prvog i posljednjeg sata.
Sin koji kaže „da“, a čini „ne“ pripada radnicima prvog sata. To su, u ozračju Isusovog vremena, osobito bili vođe izraelskog naroda, oni koje evanđelje naziva saduceji, pismoznanci i farizeji. U ozračju prve Crkve i vremena kad je napisano Matejevo evanđelje u njima možemo prepoznati prije svega izraelski narod kojemu se Bog prvome objavio, predao mu svoje zakone i uredbe i govorio mu po prorocima, a koji u praksi nije uspio u Isusu iz Nazareta prihvatiti Krista i puninu Božje objave koja se u njemu dogodila. Sin koji kaže „da“, a čini „ne“ u ozračju našeg vremena može predstavljati i nas kršćane, koji posjedujemo puninu objave, poznajemo sve Božje zakone i propise – prije svega zakon ljubavi prema Bogu iznad svega, a bližnjemu kao sebi samome – i imamo na dohvat ruke milosnu pomoć da to možemo i vršiti, ako ne živimo kao kršćani. To smo i mi ako svoje „da“ na krštenju, pričesti, krizmi, vjenčanju, svećeničkom ređenju, zašto i to ne reći, pretvaramo u „ne“ života koji iza toga slijedi.
Sin koji kaže „ne“ i čini „da“ pripada radnicima posljednjeg sata. U ozračju Isusovog vremena oni predstavljaju one koji su Isusa prihvaćali. To su, uz obične ljude s dna vjerske i društvene ljestvice i Isusove učenike, osobito bile bludnice i carinici, odnosno oni koje evanđelja nazivaju grešnicima. U ozračju prve Crkve drugi sin su i svi oni koji nisu pripadali izraelskom narodu, odnosno nisu posjedovali prvu objavu Boga, ali koji su, nakon što su u Isusu iz Nazareta prepoznali Krista, promijenili svoje mišljenje i ponašanje, odbacili poganstvo i prihvatili evanđelje. Oni, skupljeni iz svih naroda svijeta, a ne više samo jednog naroda, čine novi Božji narod, Crkvu. U našem slučaju sin koji kaže „ne“ i čini „da“ predstavlja i sve one koji nisu imali milosni dar da se rode u kršćanskim obiteljima i sredinama i tako od početka upoznaju Krista, ali su se u nekom kasnijem trenutku spremno odazvali njegovom pozivu, pretvarajući taj njegov poziv u konkretni život. To su i svi oni koji su u jednom trenutku svoga života bili odlutali od Krista i Crkve , ali su se u nekom kasnijem trenutku ponovo vratili Kristu i Crkvi trudeći se živjeti kršćanski svoj život.
Glavna poruka ove prispodobe ipak nije poruka o tome koji je sin stariji ili mlađi, pa čak ni o tome koji je sin bolji, nego o tome kako Bogu malo znače lijepe riječi i obećanja, ako iza tih lijepih riječi i obećanja ne slijede konkretna djela, odnosno život. „Neće u kraljevstvo nebesko ući svako koji mi govori: ‘Gospodine, Gospodine!’, nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima.“
Isusova prispodoba nije, kako vidimo, odvojena od života. Bog od nas očekuje samo ono što i mi u svakodnevnom životu očekujemo jedni od drugih. Kao što otac i majka s pravom od svoje djece očekuju stvarnu, a ne samo verbalnu poslušnost i poštovanje – ovo možemo prenijeti i u sve druge međuljudske odnose – tako i Bog od nas očekuje da ne samo govorimo da smo kršćani, nego i da živimo kao kršćani. Nedosljednost između onoga što govorimo dok smo, na primjer, u crkvi, i onoga što nakon toga živimo u obitelji, na ulici, poslu, školi, društvu, politici se brzo prepozna. To je ono naše govoriti „da“, a činiti „ne“ koje sablažnjava i zbog kojega se – kako je to jednom spomenuo i papa Franjo spominjući izrijekom katolike koji uvijek idu na misu, članovi su mnogih dobrotvornih udruga, a ne žive kršćanski, ne ponašaju se pravedno prema radnicima, izrabljuju druge, bave se mutnim poslovima i pranjem novca – znade reći da je, citiram ga, „bolje biti bezbožac nego živjeti kao neki katolici.“
Isus u svojoj prispodobi govori o dva sina. Jedan od njih je rekao „da“ i učinio „ne“. Drugi je rekao „ne“ i učinio „da“. Postojao je i treći sin, onaj koji je rekao „da“ i učinio „da“, kao što je postojao, a nažalost i danas postoji, i četvrti sin koji je rekao „ne“ i tom svom „ne“ ostao do kraja dosljedan. No pustimo za sada četvrtog sina. Ili, bolje, nemojmo ga pustiti. Molimo za njega. I pri tom nastojmo svoju pažnju usmjeriti na trećega sina. U njemu prije svega prepoznajemo samoga Isusa. On nam je svima uzor. On je Sin u kojemu je „da“ Ocu izgovoreno u vječnosti, postalo i „da“ u djelu utjelovljenja i otkupljenja po kojemu smo spašeni. Poslušajmo ponovo prekrasan hvalospjev iz Poslanice sv. Pavla apostola Filipljanima koji nam je danas ponuđen kao drugo čitanje, a u kojem je opjevan taj njegov „da“ ne samo riječima nego i životom:
„On, trajni lik Božji,
nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom,
nego sam sebe „oplijeni“ uzevši lik sluge,
postavši ljudima sličan;
obličjem čovjeku nalik,
ponizi sam sebe, poslušan do smrti,
smrti na križu.
Zato Bog njega preuzvisi
i darova mu ime,
ime nad svakim imenom,
da se na ime Isusovo prigne svako koljeno
nebesnika, zemnika i podzemnika.
I svaki će jezik priznati:
‘Isus Krist jest Gospodin!’ –
na slavu Boga Oca.“
Ali, nije dovoljno to samo prepoznati ispovijedajući riječima da je „Isus Krist, Gospodin na slavu Boga Oca“, nego je u skladu s tim potrebno i živjeti, pretvarajući svoj „da“ vjeroispovijesti, u svoj „da“ konkretnim kršćanskim životom. Pri tom imajmo na pameti ono što nam je u skladu s današnjim evanđeljem poručio jedan stari svetac, sv. Ignacije Antiohijski, koji je govorio, osobito u svojim pismima, ali i činio svojim životom, osobito u svom mučeništvu, da je „bolje biti kršćanin, a to ne govoriti, nego govoriti da si kršćanin, a to ne biti.“