Isus želi ekumenski otvorenu zajednicu sposobnu prepoznati dobro i u drugima, u sebi samoj okrenutu prema činjenju dobra osobito „malenima“, zajednicu sposobnu „odsjeći“ one pojave koje se u njoj ne smiju događati. Želimo li graditi takvu zajednicu?
26. nedjelja kroz godinu (B), 2018.
Današnji evanđeoski ulomak ukazuje na tri moguća pogrešna ponašanja Isusovih učenika koja Isus želi ispraviti.
Prvo pogrešno ponašanje je ono apostola Ivana koji nekome tko nije član njihove zajednice želi zabraniti činiti dobro, odnosno istjerivati zloduhe u Isusovo ime. To je ponašanje onih koji smatraju da su oni Isusovi vlasnici te da drugi nemaju pravo na Isusa. Ovo je zatvoreni mentalitet Izabranog naroda koji se tako čuvao od loših utjecaja mnogobožačkih poganskih naroda koji su ga okruživali, a koji se, nažalost, prenio i u Crkvu, iako Isus, svjedoči to današnji evanđeoski ulomak, to ni u kom slučaju nije želio. Isus želi da njegova zajednice nadiđe taj zatvoreni mentalitet izdvojenih, da bude ekumenski otvorena, sposobna prepoznati dobro i u drugima, bez obzira jesu li ti drugi kršćani na drugi način ili su pripadnici drugih religija ili čak i nevjernici. On koji ide prema Jeruzalemu – sjetimo se evanđelja proteklih nedjelja – da bi nam darovao ono najviše što ima, svoj život, ne želi da nezamijećena prođe i najmanja gesta dobra koju drugi čini, poput pružene čaše vode. I želi da tu gestu, bez obzira tko nam je učini – a ona je simbol svakog dobra – uvijek i ponovo prepoznajemo kao gestu učinjenu njemu.
Drugo pogrešno ponašanje, koje se na ovo ponašanje nastavlja, je ponašanje onih koji sebe smatraju većima od drugih. Ovo često za posljedicu ima prezir malenih i siromašnih koje takvo ponašanje sablažnjava i udaljava od zajednice, a uzrokuje i gubitak vjere u Boga. Dok je u prethodnom ponašanju Isus osudio svaki oblik klerikalizma Crkve u odnosu na druge, odnosno ponašanja koje drži da smo samo mi sposobni za dobro, u ovom slučaju Isus osuđuje i unutarcrkveni klerikalizam koji neke članove Crkve smatra superiornijim od drugih. Isus je neobično oštar. Kaže da bi takvima bilo bolje da su se s mlinskim kamenom vezanim oko vrata bacili u more. Ako vrijedi, u duhu one čaše vode, da tko god nekom malenom nešto dobro učini kao da je to dobro učinio samom Isusu, onda, u duhu ovog mlinskog kamena, vrijedi i obrnuto, odnosno da tko god je nekom malenom učinio zlo, kao da ga je učinio samom Isusu. Danas mnogi upravo zbog toga napuštaju Crkvu i traže druge putove. Čine to jer smo ih mi u Crkvi sablaznili. Ne vjeruju nam. Umjesto da optužujemo njih i, eventualno, zajednice u kojima su našli utjehu – ako su je našli jer mnogi, nažalost, nisu nego lutaju kroz život – bilo bi nam puno bolje pitati se zašto im mi tu utjehu nismo pružili. I još više, jesmo li im je oduzeli? I zaslužujemo li i mi kamen oko vrata? Ovu Isusovu oštrinu dodatno pojačava sv. Jakov u ulomku iz njegove poslanice koji nam je danas ponuđen kao drugo čitanje.
Treće pogrešno ponašanje je toleriranje onoga što nije dobro, kako u vlastitom životu, tako i u vlastitoj zajednici. Ne moraju to biti uvijek velike stvari za koje ćemo se svi i na prvu složiti da ne smiju biti tolerirane u našim zajednicama. Mogu to biti i neke obične stvari, nešto što smatramo gotovo normalnim, a što truje naš osobni duhovni život i život naših zajednica poput, na primjer, kršćanstva iz navike ili običaja. Poručujući nam da je bolje bez nekih udova biti dionik Božjeg kraljevstva, negoli s njima završiti u paklu, Isus nas ne poziva da doslovno sebi oduzmemo neki dio tijela, nego da se potpuno, radikalno, opredijelimo za Boga i za evanđelje. Ovo radikalno opredjeljenje uključuje i ne toleriranje u vlastitom životu i životu svojih zajednica nekih pojava koje je potrebno „odsjeći“ i „iskopati“. Budući da se ovaj poziv nastavlja na ona dva prethodna i da su nam danas ponuđeni kao jedinstveni evanđeoski ulomak, usuđujem se zaključiti da se radi upravo o tome da iz svoga života, ali i života svojih zajednica, „odsiječemo“ svaki pokušaj svojatanja ekskluzivnog prava na Isusa, prepoznajući i u drugima i u njihovom djelovanju dobro i da istovremeno iz svoga života i života svojih zajednica „iskopamo“ svaki oblik ponašanja koji će nas izdizati a druge prezirati, čuvajući se da ne bismo ni na koji način pružili povoda onim malenima u našim zajednicama da se zbog nas sablazne.
Sve ovo o čemu Isus govori promatrajući zajednicu svojih učenika, aktualno je i danas i primjenjivo i za zajednicu njegovih današnjih učenika koji čine Katoličku Crkvu, ali i druge kršćanske Crkve i zajednice. To moramo iskreno i pred Bogom priznati. Istovremeno, međutim, možemo primijetiti i velike iskorake koje je suvremena Katolička Crkva, zadržat ću se na njoj, učinila i čini da bi to promijenila. Sjetimo se Drugog vatikanskog sabora i njegovih velikih iskoraka, kao i najnovijih pokušaja predvođenih papom Franjom – jedan od njih je i posljednji vezan uz potpisivanje privremenog sporazuma s Kinom koji se najbolje razumije pročita li se papino pismo upućeno kineskim katolicima i općoj Crkvi (http://press.vatican.va/content/salastampa/it/bollettino/pubblico/2018/09/26/0695/01475.html; https://www.vaticannews.va/hr/papa/news/2018-09/papa-franjo-pozvao-na-molitvu-za-bracu-i-sestre-u-kini.html) – koji nisu drugo doli aktualizacija tog Sabora, a zapravo aktualizacija Isusovih zahtjeva i poruka izraženih u današnjem evanđeoskom ulomku. Ta se, međutim, nastojanja ne tiču samo drugih. Ona se tiču i nas i naših zajednica. Nastojmo ih stoga pratiti svojom molitvom. Uključimo u tu molitvu i Crkvu u Kini! I još više. Nastojmo s njima uskladiti svoj osobni život i život svojih kršćanskih zajednica na svim razinama.
Za one koji žele više:
http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=809
http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=3530