„Kad kod nešto daješ siromahu, ne daješ mu nešto svoje, nego mu samo vraćaš ono što je već njegovo, jer su zemlja i njezina dobra ono što pripada svima, a ne samo bogatima“ (Sv. Ambrozije).
26. nedjelja kroz godinu (C), 2019.
Prošlonedjeljno evanđelje nas je, kroz prispodobu o nepoštenom upravitelju, upozorilo na nepošteno upravljanje dobrima koja su nam povjerena. Evanđelje ove nedjelje nas želi, kroz prispodobu o bogatašu i siromašnom Lazaru, upozoriti na njihovo nepošteno korištenje. I dok je nepošteni upravitelj zaslužio pohvalu jer dobro koristio ono što je nepošteno stekao ulažući u ljude, bogataš iz današnjeg evanđelja je zaslužio samo osudu jer to nije činio.
Prispodoba koja nam o tome govori ima tri dijela, slike ili čina. U prvom činu Isus u kratkim crtama prepričava život dvojice ljudi. Jedan od njih je ekstremno bogat i uživa u svom bogatstvu. Njegov je život obilježen onim što bismo u ovozemaljskim okvirima mogli nazvati srećom. Bezimen je. Drugi je ekstremno siromašan. Bolestan je i nesposoban bilo što učiniti da bi promijenio svoju situaciju. Njegov život je obilježen svim onim što bismo u ovozemaljskim okvirima mogli nazvati nesrećom. On ima ime. Zove se Lazar, odnosno Bog pomaže. Značenje ovoga imena ćemo shvatiti u drugom činu. Između ove dvojice nalaze se vrata bogataševa doma koja bi, da se otvore i prihvate siromašnog Lazara ublažila, pa možda i promijenila, situaciju ekstremnog bogatstva i ekstremnog siromaštva. Otvorena vrata bi siromašnom Lazaru dala ljudsko suosjećanje i ljubav, a s njom krov nad glavom, zaštitu, hranu i lijekove, a sve su to temeljna ljudska prava. Bogatašu bi ta otvorena vrata dala ime. Ali ona se otvaraju samo iznutra. Bogataš ih nije otvorio. Kićeno se oblačeći i sjajno gosteći ostao je ravnodušan iza zatvorenih vrata svoje samodostatnosti. I bezimen.
U drugom činu, koji nastupa smrću ove dvojice ljudi, situacija je potpuno promijenjena. Siromašni Lazar, koji je prvi umro, od anđela je ponesen u Abrahamovo krilo i uživa najviše povlastice Abrahamovog zagrljaja, što je jedan od načina na koji su Isusovi suvremenici pokušavali dočarati stanje raja. On koji je na zemlji bio nesretan sada je sretan. Umro je i bogataš. Prispodoba ističe da je i pokopan, vjerojatno time želi reći da siromašni Lazar ni na to nije imao pravo. No njega nisu dočekali anđeli. I nije uznesen u Abrahamovo krilo. On je, kaže prispodoba, završio u teškim mukama i u paklu. Na zemlji je bio sretan uživajući u životu, a sada pati u velikim mukama kojima se ne nazire kraj. Umjesto vrata bogataševa doma koja su se mogla otvoriti iznutra, sada se između njih koči velika provalija koju, i kad bi to netko i htio, nije moguće savladati. Put preko nje moguće je prevaliti samo za vrijeme života. Nakon smrti, kaže prispodoba, ostaje nepremostiva. A bogataš ostaje bezimen.
U trećem činu saznajemo da je bogataš iz situacije svoje patnje, primjećuje i prepoznaje siromašnog Lazara kojega nije primjećivao iz situacije svoga uživanja. Prepoznavši siromašnog Lazara koji je postigao cilj i smisao ljudskog života dok se on sam muči u prokletstvu pakla, bogataš je započeo dijalog s Abrahamom. Iz tog dijaloga, koji također ima tri dijela, saznajemo glavni razlog Lazarevog novog stanja sreće i užitka i bogataševog stanja nesreće i patnje. Razlog nije njihov različiti društveni i ekonomski status za života, iako bi se to na prvu moglo pomisliti slušajući Abrahama kako govori bogatašu: „Sinko! Sjeti se da si za života primio dobra svoja, a tako i Lazar zla. Sada se on ovdje tješi, a ti se mučiš.“ Razlog je njihov odnos prema Bogu i bližnjima. Bogataš je osuđen zbog jednostavne činjenice što je sve svoje pouzdanje stavljao u bogatstvo umjesto u Boga, trošeći ga isključivo na sebe, umjesto da ga je uložio ljude i podijelio s bližnjima. I siromašni Lazar je nagrađen ne zato što je bio siromah, nego zato što je nakon svega, možda i zbog zatvorenih vrata bogataševa doma, jedino pouzdanje koje je mogao imati bilo ono pouzdanje kojega mogao imati u Boga.
Naravno, bilo bi pogrešno misliti da Isus ovom prispodobom, kao rješenje za loše ekonomske sustave koji stvaraju ekstremne razlike među ljudima pretvarajući jedne u ekstremne bogataše i druge u ekstremne siromahe, nudi život poslije smrti, prijeteći jednima vječnim prokletstvom i drugima vječnom radošću. Kad bismo tako gledali u pravu bi bili oni koji govore da je „religija opijum za narod“. I evanđelje bi postalo opravdanje za grešne strukture koje je Isus došao prokazati i promijeniti. Za Isusa je, bez obzira na vječne posljedice, grešna i nedopustiva i sama činjenice da jedni imaju suviše, da se razbacuju i gomilaju, dok drugi nemaju niti ono najosnovnije za dostojanstven život. To nije u skladu s voljom Božjom i njegovim planom za čovjeka i njegov život na zemlji. I on to ovom prispodobom osuđuje. Toga bi trebali postati svjesni i oni koji su bogati, kako bi znali da njihovo bogatstvo nije Božji blagoslov nego zadaća koja uključuje druge, koja uključuje dijeljenje. I oni koji su siromašni, kako bi znali da njihovo siromaštvo nije Božja volja i sudbina, nego posljedica grešnih struktura i nastojali to promijeniti. No, valja reći, da se vrata otvaraju iznutra, a ne izvana. Pokušaj otvaranja izvana, nažalost, nikad nije urodio dobrim plodovima. Jedni bi u krvi sišli, a drugi se popeli. I sve bi ostalo isto. Oni koji su bogati, oni su odgovorni za ekstremne ekonomske razlike koje postoje između njih i siromašnih, bilo da je riječ o bogatim pojedincima, bilo da je riječ o bogatim državama. I oni mogu, žele li, promijeniti situaciju. Oni to moraju učiniti jer bogatstvo nije njihovo. Ono pripada svima. Komentirajući ovu prispodobu sv. Ambrozije je ovako govorio bogatašima svoga vremena, a to je jasna poruka i onim današnjima: „Kad kod nešto daješ siromahu, ne daješ mu nešto što je svoje, nego mu samo vraćaš ono što je već njegovo, jer su zemlja i njezina dobra ono što pripada svima, a ne samo bogatima.“
Cilj ove prispodobe nije, dakle, bio progovoriti o konačnoj kazni i nagradi, nego prokazati stanje nepravde na zemlji i sve, a osobito članove kršćanskih zajednica, dakle nas, pozvati na nove i drugačije odnose dijeljenja i solidarnosti. Iako se ne može reći da mi kršćani nismo dali i da ne dajemo, ne samo u teoretskom nego i u praktičnom smislu, velik doprinos društvenoj pravdi na svijetu, to što činimo ipak nije dovoljno. To je tek milostinja u moru nepravde svijeta koji je, kako kaže papa Franjo, zatrovan ekonomijom koja ubija, a kojoj su posljedice to da se ekstremno bogatstvo zadržava u rukama nekolicine, dok s druge strane stvara sve veći broj siromašnih kojima ostaju zatvorena vrata prema tom bogatstvu koje, po Božjoj promisli, nije namijenjeno samo nekima nego svima, da bi svi mogli imali život dostojan čovjeka. Što nam je činiti? Prispodoba nas šalje Mojsiju i Prorocima, odnosno Svetom pismu. Čuli smo u prvom čitanju jedan veoma snažan proročki tekst na ovu temu. Sv. Pavao nas šalje Isusu i njegovom lijepom svjedočanstvu pred Pilatom koje pokazuje da Isus nije samo govorio nego da je i živio ono što je govorio. To je onaj trenutak kad se on do krajnjih granica lišio svoga bogatstva i poistovjetio s našim siromaštvom. Iz ovog poslanja Isusu i njegovo primjeru proizlazi i pouka iz koje lako možemo zaključiti kakvi bi trebali biti društveni odnosi za koje se mi kršćani zalažemo i koje živimo. No važno je znati da oni ne počinju od drugih nego od nas. Zato se sv. Pavo u drugom čitanju svakom od nas osobno obraća riječima: „Božji čovječe! Teži za pravednošću, pobožnošću, vjerom, ljubavlju, postojanošću, krotkošću! Bij dobar boj vjere, osvoji vječni život na koji si pozvan i radi kojega si dao ono lijepo svjedočanstvo pred mnogim svjedocima! Zapovijedam pred Bogom koji svemu život daje i pred Kristom Isusom koji pred Poncijem Pilatom posvjedoči lijepo svjedočanstvo: čuvaj zapovijed, neokaljano i besprijekorno, do pojavka Gospodina našega Isusa Krista.“
Za one koji žele više:
http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=1823
http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=4394