Vjera se ne umnaža čudima. Vjera se umnaža molitvom. I tako sve dok život ne postane molitva, a vjera gledanje i slušanje.
27. nedjelja kroz godinu (C), 2019.
Tri dijela današnjeg evanđelja, koja se prividno čine nepovezana, povezuje tema vjere. Vjeri, kad postoji barem u mjeri gorušičinog zrna, a o čemu govori prvi dio današnjeg evanđeoskog ulomka, ništa nije potrebno osim Boga i mogućnosti biti u njegovoj službi, a upravo je to ono o čemu govore druga dva dijela ponuđenog evanđeoskog ulomka. Kad vjere nema ni u mjeri gorušičinog zrna, onda nam sve, a osobito ono što mi činimo ili mislimo da činimo, postaje važnije od Boga i potrebe da mu služimo.
Kako imati vjeru barem u veličini zrna gorušice da bismo bili ispunjeni zajedništvom s Bogom i služenjem Bogu? Odgovor koje nam, u povezanosti s prvim čitanjem, nudi današnji evanđeoski ulomak je molitva. Apostoli mole Isusa: „Gospodine, umnoži nam vjeru.“ Vjere nema bez molitve. Ali i molitvi treba vjera. Umjesto da im je umnožio vjeru, Isus im je ispričao prispodobu o gorušičinom zrnu. Vjera se ne umnaža čudima. Vjera se umnaža molitvom. I tako sve dok život ne postane molitva, a vjera gledanje i slušanje. To se apostolima neće dogoditi za Isusova života, kako to svjedoče različite epizode koje nam govore da su im misli bili ograničene na ovozemaljsko i prolazno, a daleko od onog nebeskog i vječnog, osobito daleko od križa prema kojemu se Isus uputio i pozvao ih da ga slijede. Ali dogodit će im se poslije, nakon uskrsnuća i Duhova, kad će se, kako piše sv. Pavao svom učeniku Timoteju, „zlopatiti … za evanđelje, po snazi Božjoj“ s potpunim povjerenjem u sva Gospodinova obećanja, uključujući i ono o kojemu snažno danas progovara prorok Habakuk u prvom čitanju, da „pravednik živi od svoje vjere.“ Tad će i njihov život, po Duhu kojeg su primili, postati trajni razgovor s Bogom. On će oživljavati njihovu vjeru. I njihovu će vjeru pretakati u molitvu. Neće to više biti, kao prije, tek molitva kao govor Bogu, osobito ne u smislu iznošenja svojih želja i potreba, nego će to biti dijalog s Bogom, Bogom živim, Bogom prisutnim. Tako će njihova molitva Isusu: „Gospodine, umnoži nam vjeru“, biti uslišana. I molitva će im postati vjera, a s vjerom će postati i misija, poslanje, koje će ih izvesti najprije iz dvorane posljednje večere na ulice Jeruzalema, a onda i odvesti sve do kraja svijeta.
Misija ili poslanje treba postati i naš kršćanski život. Toga želimo postati svjesni osobito u ovom mjesecu listopadu 2019. koji, pod geslom: “Kršteni i poslani – Crkva Kristova u misiji svijeta”, slavimo kao Izvanredni misijski mjesec. Nastojmo voditi računa o tome molitvom i darom za misije i, osobito, osobnim uključenjem u evangelizacijsko poslanje Crkve ondje gdje i kako nas Bog šalje. Biti kršten znači biti poslan prenositi svoju vjere drugima. Poslanje je to koje ne ovisi samo o onom što govorimo i činimo nego, ja bih rekao, prvenstveno o onome što i kako vjerujemo. Ako vjerujemo bojažljivo i mlako, nikoga nećemo svojom vjerom dotaknuti. A i nećemo imati potrebu da druge dotaknemo svojom vjerom. Vjerujemo li čvrsto i iskreno, naša će vjera biti življena vjera. Bit će to doista vjera u Isusa Krista, obilježena pouzdanjem u njega i njegovu ljubav koju nam je iskazao boraveći među nama kao jedan od nas. Takve vjere nema i ne može biti bez molitve, one iskrene, one s vjerom, bez koje molitva nije molitva, kao što ni vjera nije vjera. Ona, takva vjera, možda velika tek kao zrno gorušice, mijenja ponajprije nas. A kad nas promijeni, ona, takva vjera i takva molitva, ma to je zapravo jedno te isto, postaje sposobna mijenjati i druge pokraj nas, ondje gdje živimo, ali i do na kraj zemlje.
Za one koji žele više:
http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=1845
http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=4406