„Raspiruj milosni dar Božji koji je u tebi po polaganju mojih ruku“ – potiče Pavao svog učenika Timoteja u ulomku koji nam je navješten kao drugo današnje čitanje, a kojeg svatko od nas može i treba primijeniti na sebe, čineći sve kako bi se, poput žeravice na ognjištu u koju pušemo da bi zapalili nova drva koja smo po njoj naslagali, raspirio onaj milosni dar koji smo kao zreli kršćani primili polaganjem biskupovih ruku u sakramentu krizme, a mi svećenici i biskupi u sakramentu svetoga reda. Nije nam, nastavlja dalje Pavao u svojoj pouci, „Bog dao duha bojažljivosti – a mi se tako često bojimo otvoreno i bez obzira na cijenu biti kršćani, biti svećenici i biskupi, bojimo se biti poticaj drugima, počinjući od naših mladih i naše djece, jer radije prešutimo nego upozorimo itd. – nego snage, ljubavi i razbora“. Ako je tako, onda se ne smijemo stidjeti „svjedočanstva za Gospodina našega“, nego se trebamo jedni s drugima „zlopatiti za evanđelje, po snazi Božjoj“, odnosno, povezano uz prvo čitanje, truditi se iz svoje sredine uklanjati nasilje, nepravdu, ugnjetavanje, pljačku, raspru i razmirice, posvješćujući sebi samima i navješćujući svima, počinjući od onih koji su nam najbliži, da će „propasti … onaj čija duša nije pravedna, a pravednik će od svoje vjere živjeti.“
Ovo se po sebi čini lako. U praksi nije tako, osobito znademo li koliko je Isus Krist zahtjevan, a upravo je on onaj u čije ime su na nas položene ruke, čijeg Duha smo primili i u čije ime smo poslani. Uspinjući se zajedno s Isusom prema Jeruzalemu u kojemu će biti mučen, raspet i ubijen, gledajući ono što čini i slušajući ono što govori, dio toga nam je bio navješten u nekoliko proteklih nedjelja, toga su sve više postajali svjesni i apostoli. Upravo iz te svijesti proizišla je i njihova zamolba Isusu: „Umnoži nam vjeru!“ Isusov odgovor: „Da imate vjere koliko je zrno gorušičino, rekli biste ovom dudu: ‘Iščupaj se s korijenom i posadi u more!’ I on bi vas poslušao“, svjedoči važnost vjere bez koje se ne može biti apostol, danas otvoreno živjeti svoje kršćanstvo i biti poticaj i poziv drugima na dobro, ali i veliku rijetkost takve vjere ne samo među apostolima onog trenutka, nego i među nama danas. Lako se zanositi tim da smo pravi vjernici, ali zavirimo li malo u svoju nutrinu, lako ćemo i u sebi otkriti nevjernika koji pritajen čuči u svakom od nas. Ovo naše biti nevjernik odnosi se na one trenutke u kojima naše biti vjernik, po onom što govorimo i činimo, nije bilo prepoznatljivo drugima oko nas, a ponekad ni nama samima. Ono se, osim toga, odnosi i na one trenutke u kojima se mi osobno, osobito u suočavanju sa svakodnevnim poteškoćama i križevima, ne znamo kršćanski suočiti s pitanjem vjere i nevjere. U tim i takvim trenucima mnogi spoznaju da oni zapravo ne vjeruju, prema su do tada mislili da vjeruju. I nije ovo, da se ne bismo zavaravali, gubitak vjere. To je samo gubitak iluzije da smo vjerovali. U iluziji da vjeruju živi velika većina naših vjernika, onih koji su se krizmali, možda čak i vjenčali u crkvi sve zato što je to običaj ili je to ljepša ceremonija, onih koji čak i svoju djecu krste, šalju u crkvu i potiču na primanje sakramenata, a sami kao vjernici ne žive to što vjeruju, oni kojima Bog i vjera služe kao garancija za bolji život ovdje na zemlji, a možda i u vječnosti ako ona uopće postoji, ali nisu spremni prihvatiti učenje Crkve, bilo da je riječ o njezinom vjerskom i moralnom naučavanju, bilo da je riječ o novost radosnog navještaja evanđelja koji papa Franjo stavlja ispred svega drugoga. Vjera je nešto puno ozbiljnije. I tu vidim veliku ulogu i odgovornost nas praktičnih vjernika, jer mi možemo biti poticaj drugima da s iluzije da vjeruju prijeđu na pravu vjeru, a možemo biti i razlog što su izgubili i iluziju da vjeruju.
Što je dakle vjera? Vjera nije vjerovanje u nešto, pa makar to nešto bilo i premještanje dudova, nego u nekoga, a taj netko je Isus Krist. Vjerovati u osobu Isusa Krista znači vjerovati u susret s Božjom ljubavlju koja nam se u njemu darovala, naše pouzdanje u njega i onu ljubav koju nam je on objavio po svom utjelovljenju i spasenju. Da bi, međutim, tu ljubav mogli spoznati, da bi njezin navještaj mogao stići do nas, netko nam ju je trebao prenijeti. U Timotejevom slučaju to su bile njegova majka Eunika i baka Loida (usp. 2 Tim 1, 5), dakle obitelj, ali je to bio i apostol Pavao, kako to vidimo u današnjem ulomku iz iste poslanice koji je nastavak istog izlaganja. U našem slučaju to su možda naši roditelji, naš župnik… Ovim nam nije samo prenesena objava Božje ljubavi u Isusu Kristu, nego i velika odgovornost. Da bi se navještaj te ljubavi mogao dalje prenositi i širiti, kako na one među nama koji tu ljubav još nisu upoznali – podsjećam na to da je listopada misionarski mjesec – tako još više na buduće generacije, i mi smo pozvani, u prenesenom smislu, ‘polagati ruke’, tj. biti navjestitelji ljubavi kojom nas je Bog uzljubio u Kristu Isusu. A toga nema i ne može biti bez vjere, čvrste, iskrene i življene vjere, vjere u Isusa Krista i pouzdanja u njegovu ljubav.
Iskustvo nesigurne vjere uočljivo je svakog dana. Vjerujemo u Isusa, ali se ipak u njega ne pouzdajemo do kraja. Nemamo snage u svom životu učiniti onaj konačan iskorak, ono konačno odricanje. Pada mi na pamet onaj bogati mladić iz evanđelja kojega je Isus zavolio i pozvao, a on nije bio spreman sve ostaviti. Koliko danas imamo takvih mladića i djevojaka? I nije to samo kad je riječ o duhovnom zvanju, nego bilo kojem drugom zvanju! Pa i sam sam takav, premda sam se odazvao Gospodinu i krenuo za njim, a takav sam jer još uvijek postoji nešto što me priječi potpuno mu se prepustiti i biti njegov do kraja, bez zadrške. To je vjera koju treba ojačati! Isus je tijekom svoga zemaljskog života tražio vjeru u njega i njegovu riječ. O toj vjeri je ovisila ona konkretna ovozemaljska pomoć koju je on davao, ali o toj vjeri ovisi i vječno spasenje, kako to on sam ističe na jednom mjestu u Ivanovom evanđelju: „Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu. Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega“ (Iv 3, 17-18). I nije to zbog toga što nas on osuđuje, nego zbog toga što čovjek vjere vidi stvari drugačije od onoga koji ne vjeruje. To je onaj nadnaravni pogled na život, milosna žeravica koja se raspiruje iskrenom vjerom i osposobljuje nas da u mraku života znademo učiniti prave izbore koji će se odraziti i u vječnosti.
Zbog ovoga apostolska zamolba: „Umnoži našu vjeru!“, treba postati i naša svakodnevna zamolba Gospodinu. Sjećam se jednog dobrog pokojnog svećenika koji je govorio da je došavši u sjemenište otkrio da svi u sjemeništu imaju zvanje osim njega. I odlučio je svaki dan moliti za svoje zvanje. Svi njegovi sjemenišni kolege napustili su zvanje prije ili kasnije – bilo je to ono teško poratno vrijeme „krvave kupelji“ o kojoj smo mogli više čuti sudjelujući na beatifikaciji don Miroslava Bulešića – a jedino je on postao i ostao svećenik. Ovo njegovo iskustvo možemo primijeniti na svoju vjeru jer ona je za vjernika sve i bez nje nema ničega, sve postaje besmisleno. Nemojmo se zanositi misleći da imamo dovoljno vjere, nego molimo za svoju vjeru i njezino umnažanje. Ne zaboravimo, međutim, da se vjera ne ispovijeda samo usnama nego i životom.
Primjećujem da Isus apostole nije odmah uslišao u njihovoj molitvi. Učinio je to tek nakon uskrsnuća. Tad su, osnaženi Duhom Svetim koji im je probudio i učvrstio vjeru u Isusa, započeli radikalnu promjenu svijeta. Ovo nam sugerira strpljivost i ustrajnost u našim molitvama. Budemo li ustrajni u molitvi i mi ćemo biti uslišani, a tim i sposobni za mijenjati svijet, počinjući od sebe i od onih do sebe. Kad se to dogodi, a dogoditi će se budemo li ustrajni u svojim molitvama, nemojmo se uzoholiti i misliti da je to naša zasluga, nego recimo i sebi i drugima i napose Gospodinu: „Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!“