Pozivnica za misu! Odazovimo se, Gospodin nas s radošću očekuje.
Čini se da Isus nije imao pojma o običajima visokog društva jer u visokom društvu bogatih, moćnih i slavnih rijetko bi tko odbio sličan kraljevski poziv na svadbenu gozbu vlastitog sina. Iako se, pada mi na pamet, nešto slično dogodilo u slučaju predsjedničke inauguracije američkog predsjednika Trumpa kad su mu neki na taj način odlučili poslati određenu političku poruku. Kako bilo, ljudi iz visokog društva, i ne samo oni iz visokog društva, se obično trude biti pozvani na slične svečanosti. I uvrijede se ako ih ne pozovu. Znadem to i iz iskustva, iako ne spadam ni u kakvo visoko društvo i kad sam tamo zbog službe uopće se ne osjećam dobro.
Isusova namjera nije bila upoznati se s ponašanjem visokih društvenih slojeva. On u današnjoj prispodobi želi, kao i inače, onima koji ga slušaju prenijeti poruku spasenja. U tom je smislu slika koju je upotrijebio u današnjoj prispodobi primjenjiva i na njegove suvremenike, osobito prvi dio, i na sve one koji će tu prispodobu slušati u kasnijim vremenima, osobito njezin drugi dio.
Kad je riječ o prvom dijelu prispodobe o „uzvanicima“ koji su pozvani, a nisu se odazvali na svadbu, on se u Isusovom vremenu odnosi na „svećeničke glavare i starješine naroda“ koji Isusa iz Nazareta nisu prepoznali i prihvatili kao Mesiju – Krista, ali i cijeli Izabrani narod koji je generacijama iščekivao ono što se događalo u Isusu iz Nazareta, a onda kad se to događalo nije te događaje uspio prepoznati i prihvatiti kao događaje mesijanskog vremena, nego se je isključio iz svadbene gozbe utjelovljenoga Sina Božjega. Oni na raskršćima koji su zamijenili pozvane su „bludnice, carinici i grešnici“ koji „pretekoše“ svećeničke glavare i starješine narodne u kraljevstvu Božjemu jer su Isusu iz Nazareta prepoznali Mesiju – Krista, a s njima su to i svi narodi svijeta koji čine novi Božji narod Crkvu i koji su, za razliku od Izabranog naroda, prepoznali u Isusu Boga koji ih je „spasio“ i „Gospodina u kojeg se uzdaše“ i kojima će Bog, u skladu s Izaijinim proročanstvom iz prvog današnjeg čitanja, „spremiti … gozbu od pretiline, gozbu od izvrsna vina, od pretiline sočne, od vina staložena.“
Drugi dio prispodobe o gostu koji je na svadbenu gozbu ušao bez svadbenog ruha odnosi se na one koji su povjerovali u Isusa kao Mesiji – Krista, koji su u njemu prepoznali Boga i Gospodina, odazvali se na Božji poziv i postali dionici njegove svadbene gozbe, a nakon toga ništa ne čine da bi sebe i svoj život uskladili s tim što vjeruju. Doći na svadbenu gozbu Isusa Krista i biti član Crkve, tj. zvati se kršćanin nije dovoljno za biti kršćanin – Isus nam je to ponavljao i proteklih nedjelja – nego je uz to potrebno – poruka je to ove prispodobe – biti odjeven u „svadbeno ruho“, tj. živjeti ono što se vjeruje i što nas evanđelje Isusa Krista uči živjeti.
Iako sam današnju prispodobu razdijelio tako da sam prvi dio prikazao kao dio koji je namijenjen njegovim suvremenicima, a drugi dio kao dio koji je namijenjen nama današnjim kršćanima, to ipak ne mora biti tako. Kao što se prvi dio današnje prispodobe odnosio i na ondašnje Isusove suvremenike, tako se i prvi dio odnosi i na nas današnje kršćane. Želio bih ovo, da se drugi dio odnosi i na nas današnje kršćane, osobito promotriti pod vidom nedjeljne euharistije.
Na početku ovog razmišljanja sam se čudio Isusu koji ne razumije manire visokog društva koje obično ne odbija pozive na gozbu kraljevskog vjenčanja. Pri tom nisam uzeo u obzir da se upravo to iz nedjelje u nedjelju događa mnogim kršćanima. Svake nam, naime, nedjelje Bog šalje mnoštvo poziva na nedjeljnu euharistijsku svadbenu gozbu njegovog sina – jedan od ustrajnih glasnika tog poziva su i zvona na našim crkvama – a mnogi se niti ne obaziru na te pozive – neki se čak žale da im zvona smetaju – iako je u pitanju „Kralj kraljeva i Gospodar gospodara“, viši i važniji od bilo koga i bilo čega drugoga. I doslovno kao i u prispodobi jedan je otišao na njivu, drugi za svojom trgovinom, treći se njegovim slugama rugaju ili ih jednostavno ignoriraju. „Svadba je – kaže Isus – evo pripravljena, ali uzvanici ne bijahu dostojni.“
Ima i onih koji su se odazvali pozivu. Neki su to učinili slučajno. Drugi to čine povremeno. Neki redovito. Bez obzira na koji smo način došli na misu, možemo se prepoznati u onima iz drugog dijela prispodobe. A to znači i to da bismo se trebali zapitati imamo li svadbeno odijelo, tj. je li ono u čemu sudjelujemo na nedjeljnom euharistijskom slavlju i što od Gospodina čujemo, stvarno i živimo i svom svakodnevnom životu. Nerijetko, povezano s tim što mi živimo, odnosno ne živimo, drugi ne shvaćaju i ne prihvaćaju ljepotu Gospodnjeg poziva. Kako, uostalom, mogu shvatiti ljepotu tog poziva ako se na našim licima ne vidi radost zbog toga što smo se odazvali tom pozivu, odnosno što smo članovi Crkve, što dolazimo na misu, vjerujemo u Isusa Krista i živimo u skladu s njegovom riječju. Kako mogu shvatiti važnost tog odaziva, ako naše sudjelovanje na misi završi u crkvi i ne bude preneseno u naš život i naše odnose u obitelji, ali i u društvenoj i u crkvenoj zajednici, kao što se to, na primjer, dogodilo Filipljanima koje sv. Pavao upravo zbog toga hvali. Kaže im: „Lijepo je od vas što sa mnom podijeliste moju nevolju.“ A zatim im i obećava: „A Bog moj ispunit će svaku vašu potrebu po bogatstvu svome, veličanstveno, u Kristu Isusu.“ Ne dogodi li se ovo pretvaranje vjere u život i odnose, onda smo i mi oni koji su ušli na kraljevsku svadbu, a nismo se potrudili nabaviti „svadbeno ruho“.
U misnom slavlju neposredno prije pričesti svećenik iznad plitice podiže hostiju, za koju mi katolici vjerujemo da je euharistijska prisutnost Isusa Krista, Sina Božjega, govoreći: „Evo Jaganjca Božjega. Evo onoga koji oduzima grijehe svijeta. Blago onima koji su pozvani na gozbu Jaganjčevu.“ Isus, završavajući današnje evanđelje, kaže: „Doista, mnogo je zvanih, malo izabranih.“ Mi smo pozvani na gozbu Jaganjčevu. Mi smo se i odazvali. Dao Bog da nas Gospodar kada dođe na svadbenu gozbu da bi pozdravio uzvanike pronađe i odjevene u čisto svadbeno ruho, kako bismo bili i izabrani.