Nastavljajući svoje uspinjanje prema Jeruzalemu i ispunjenju svoga poslanja Isus se koristi čudesnim ozdravljenjem desetorice gubavaca kako bi svoje učenike poučio o vrijednosti zahvalnosti.
Guba je u Europi iskorijenjena bolest, pa vjerojatno nitko od nas nije imao priliku susresti gubavca. I teško nam je, koliko god da o toj bolesti znademo puno više nego li je znao Isus i njegovi suvremenici, dočarati strahote koje ta bolest izaziva na bolesniku. U Isusovo je vrijeme, međutim, postojalo i nešto što je bilo teže od same bolesti. Bila je to činjenica odbačenosti, isključenosti i iz obitelji i iz društva općenito. Toga nažalost, iako u drugim oblicima, ima i danas. Gubavci su, zbog vjerovanja da je riječ o jako zaraznoj, a u to vrijeme i neizlječivoj bolesti, smatrani fizičkim, društvenim, a i vjerskim mrtvacima. Jedina obveza koju su imali prema društvenoj zajednici – koja s druge strane prema njima nije imala nikakvu obvezu – bila je da napuste zajednicu i svojim povicima i načinom oblačenja sve obavještavati o svojoj nečistoći, odnosno zaraženosti.
Ovo je kontekst u kojemu Isus, potaknut vapajem zaraženih koji su mu se mimo društvenih normi obratili: “Učitelju, Isuse, smiluj nam se!”, ozdravlja desetoricu gubavaca riječima: “Idite, pokažite se svećenicima!” Svećenici su bili oni koji su, prema Zakonu, mogli potvrditi ozdravljenje i zaraženog ponovno vratiti u društvenu i vjerničku zajednicu. Zato je otići i pokazati se svećeniku za gubavce zapravo značilo ponovo se roditi, moći ponovo zagrliti svoj najbliže, biti ponovo ljudi s pravima, ponovo uključeni u društvenu zajednicu, ponovo cijenjeni i poštovani…
Znademo li ovo, lakše ćemo razumjeti Isusova pitanja: “Zar se ne očistiše desetorica? A gdje su ona devetorica? Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovog tuđinca?”, a u kojima je zapravo sadržano ono temeljno pitanje na koje nas upućuje današnja liturgija, pitanje zahvalnosti, odnosno nezahvalnosti onih kojima je Bog učinio veličanstvene stvari jer im je ponovo darovao život. Bili su bez ičega i od Boga su po Isusu ponovo dobili sve. A osim ovog jednog, i to stranca, nitko se nije sjetilo i ne sjeća se Bogu zahvaliti i Boga proslaviti.
Ipak, “jedan od njih vidjevši da je ozdravio, vrati se slaveći Boga u sav glas.” Skloni smo se, naime, u svojim promišljanjima baviti devetoricom odsutnih, odnosno nezahvalnih. U našim crkvama uvijek primjećujemo da na nedjeljnim misama – koje su najbolji oblik zahvale Bogu, ono naše slavljenje Boga u sav glas i ono naše klanjanje Isusu – nemamo otprilike onih devet desetina. Istovremeno nedovoljno primijetimo onog jedinog koji je, premda često tek “stranac”, zahvalan, onoga koji se, kaže evanđelist, “baci … ničice k Isusovim nogama zahvaljujući mu.” Ili, u slučaju naših misa, onu jednu vjernu desetinu, često tek staraca, a po tom i “stranaca” za naše društvo kojemu su domaći samo oni koji privređuju, a ne i oni koji troše. A upravo je njega važno prepoznati. Tako s tim jednim koji se vratio i mi sami se vraćamo i postajemo sposobni prepoznati onoga koji je izvor svakog ozdravljenja, a to je uvijek Bog. I njega slaviti. I samo takva zahvalnost može postati plodonosna. I onda iz nje može uslijediti i poslanje: “Ustani! Idi! Tvoja te vjera spasila!”
Isusu nije potrebna ova zahvalnost zbog njega. On samo želi da se ono što je on učinio nama širi i na druge oko nas. Zahvalnost Isusu je zbog nas i zbog drugih pokraj nas, one devetorice. Zato i pita: “A gdje su ona devetorica?” To je upit koji nas podsjeća na neke druge Božje upite u povijesti spasenja, poput onog upućenog Adamu nakon grijeha: “Gdje si?” (Post 3, 9), koji se kasnije nakon prvog bratoubojstva pretvorio u upit Kajinu: “Gdje ti je brat Abel?” (Post 4, 9). U ozračju današnje liturgije ova su dva pitanja upućena i onoj devetorici, ali i onom jednome.
S prvim oblikom: “Gdje si?” današnja se liturgija obraća devetorici. Ne čini to da bi ih osudila zbog njihove nezahvalnosti, nego da bi ih podsjetila na sve što im je Bog u Isusu Kristu učinio i da bi im, preko ulomka iz Druge poslanice sv. Pavla apostola Timoteju koji nam je ponuđen kao drugo čitanje, poručila da bez obzira na sve Bog ostaje uvijek pri svojim obećanjima jer on je vjeran Bog. I da je jedino što nas od njega može odvojiti to da ga zaniječemo, a biti mu nezahvalni je jedan od oblika kojim ga niječemo: «Vjerodostojna je riječ: Ako s njime umrijesmo, s njime ćemo i živjeti. Ako ustrajemo, s njime ćemo i kraljevati. Ako ga zaniječemo, i on će zanijekati nas. Ako ne budemo vjerni, on vjeran ostaje. Ta ne može sebe zanijekati!”
S drugim oblikom: “Gdje ti je brat?” Isus se obraća onom jedinome koji se vratio. Čini to da, kao i zahvalni Naaman Sirac iz ulomka Druge knjige o kraljevima koji nam je danas ponuđen kao prvo čitanje, ne bi više prinosili žrtve “drugim bogovima nego samo Gospodinu”, odnosno da bi na pravi način bili zahvalni Bogu. Ipak, zahvalnost prema Bogu se pokazuje najbolje ljubavlju prema braći i sestrama, onima blizu, ali i onima koji su za nas “stranci”, tj. onoj braći i sestrama koji, svjesno ili nesvjesno, Bogu nisu zahvalni za njegova dobročinstva. Isus im šalje onog jedinog da im ljubavlju i milosrđem posvjedoči Božju ljubav i Božje milosrđe koje nam je objavljeno u Isusu iz Nazareta.
Ozdravljenih gubavaca bilo je deset. Broj je to koji simbolički predstavlja cijelo čovječanstvo koje je, zaraženo gubom grijeha praroditelja, ostalo bez ičega i molilo Boga za smilovanje. I u Isusu Kristu je ozdravilo. U tom simboličnom broju se nalazimo i mi. Nalazimo li se, međutim, i u onoj desetini zahvalnih ili smo među onih devet desetina nezahvalnih? Na ovo pitanje svatko treba odgovoriti za sebe. Ipak, da bi naš odgovor bio pošten, nemojmo zaboraviti da to što smo kršćani nije dovoljno da bismo mogli reći da smo i zahvalni. Pa čak ni to što smo svake nedjelje u crkvi na misi nije dovoljno za zahvalnost koju Bog od nas traži. Uostalom, onaj jedini koji je zahvalio bio je stranac. Da bi zahvalnost prema Bogu bila doista zahvalnost kakvu Bog od nas traži ona treba biti vidljiva u našem odnosu prema čovjeku, onoj desetini zahvalnih, ali i, u godini milosrđa to još više moramo isticati, i onih devet desetina nezahvalnih koje nisu prepoznale i ne prepoznaju Božji dar koji nam je darovan u Isusu Kristu.
“Gdje su?”, pitanje je koje Isus nije uputio njima – oni su odsutni i ne mogu ga čuti – nego ga je uputio nama, nama koji ga možemo čuti. Naša je zadaća živjeti i svjedočiti Isusa Krista tako da bi on znao gdje su i da bi oni mogli znati gdje je on, kako bi mu jednom mogli doći zahvaliti. O tome kako mi živimo tu svoju zadaću ovisi i to hoće li se u našem svijetu povećati postotak onih koji su zahvalni Bogu ili će se povećati postotak onih koji mu ne znaju zahvaliti.