Uspinjući se prema Jeruzalemu – uspinjanje prema Jeruzalemu znači uspinjanje prema križu – Isus je susretao mnoge ljude. Svaki put je, kako smo to mogli vidjeti u ovoj liturgijskoj godini u kojoj čitamo iz Lukinog evanđelja, te susrete koristio da bi onima koji ga slijede održao poticajnu pouku. U današnjem evanđelju čini to isto. Susreo je deset gubavaca. Guba je u ono vrijeme bila vrlo teška bolest koja je značila isključenje iz ljudske zajednice. Oni su ga zamolili da ih ozdravi i on je to učinio. Ozdravljeni se, s izuzetkom jednog stranca, nisu vratili zahvalili mu za ukazanu milost kojom im nije vraćeno samo zdravlje, nego i život dostojan čovjeka. Polazeći od te činjenice Isus, kroz razgovor sa Samarijencem, onim jedinim koji se vratio zahvaliti, izvlači više pouka za nas. Pokušati ću izdvojiti tri pouke koje mi se čine osobito važne.
Prva pouka koju izdvajam iz činjenice da se Isusu vratio zahvaliti onaj od koga se to nije očekivalo jer je stranac, a nisu se vratili zahvaliti oni od kojih se očekivalo jer su Židovi, je pouka da se trebamo osloboditi svih predrasuda o ljudima. Ova pouka nam poručuje da ljude ne smijemo cijeniti po njihovoj rasnoj, nacionalnoj, klasnoj, vjerskoj, političkoj i inoj pripadnosti, nego da u svakom čovjeku trebamo prepoznati osobu sposobnu za dobro. Nismo bolji od drugih samo po činjenici da smo ove ili one boje kože, ove ili one nacionalnosti, vjere, da pripadamo ovoj ili onoj političkoj stranci itd., niti su drugi zato što nisu kao mi gori od nas. Bolji smo, odnosno gori, po tome kako živimo, što činimo, po tome koliko smo u svom životu, svojoj svakodnevici, uspjeli zaživjeti one temeljne ljudske kvalitete, odnosno, jer mi smo kršćani i kao kršćani smo pozvani na više, koliko smo te temeljne ljudske kvaliteti kršćanski oplemenili i koliko ih kršćanski oplemenjene živimo u svojoj obitelj, mjestu, na poslu, u školi itd. Podcrtao bih, vezano uz ovu poruku i pouku, da nas nažalost ponekad jedino bolest može osloboditi tih predrasuda. Oni koji su prije bolesti bili Židovi i Samarijanci, i nakon ozdravljenja su se podijelili na toj osnovi, dok su jedino u bolesti bili jedinstveni. Dok su bili bolesni, nisu bili ni Židovi ni Samarijanci. Bili su tek obični gubavci.
Druga pouka je da budemo među onima koji su zahvalni. Skloni smo osuditi devetoricu zbog njihove nezahvalnosti, a pri tom zaboravljamo da smo mi zapravo oni i oni mi. Možda nismo bili pogođeni i oslobođeni od ničeg tako strašnog kao što je guba – iako guba danas ima mnoštvo oblika – pa mislimo da nemamo zbog čega zahvaliti, ali nije tako. Nije li to što nas ništa strašno nije pogodilo ili, ako nas je pogodilo, što nas nije pogodilo nešto još gore, već samo po sebi pravi razlog za zahvalnost? Sve što jesmo i imamo, naš život, obitelj, žena, muž, djeca, životni poziv, ljudi koje susrećemo, sunce koje nas grije, predivna zemlja u kojoj obitavamo, miris cvijeća, pjev ptica, ples valova, igra vjetra, kapi kiše, jutarnja rosa … sve je to dar kao i još mnogo drugog, poput krštenja kojim smo ubrojeni među članove Crkve, Božje riječi koja nam se naviješta, euharistije koju slavimo, drugih sakramenata koje smo primili …, a za što bi smo Bogu trebali reći svoj veliki: Hvala! Činimo li to? Nalazimo li se među onom desetinom zahvalnih ili smo se smjestili među onih devet desetina nezahvalnih? I ne zaboravimo! To što smo vjernici, što po krštenju pripadamo Katoličkoj Crkvi, nije dovoljno da bi smo se mogli smatrati smještenim među one koji su Bogu zahvalni. Onih devet bijahu Židovi, ali između njih „ne nađe … se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu“ a vratio se samo jedan tuđinac da bi podao slavu Bogu i zahvalio Isusu.
Treća pouka je upućena onima koji su se ispitujući sebe i svoj život svrstali među onu desetinu zahvalnih. Isus im, Isus nam ako smo i mi među njima, poručuje da se pobrinu za one nezahvalne. Zahvalnost je prepoznavanje dara, ali i buđenje svijesti da ono što je darovano treba dalje darivati. „A gdje su ona devetorica?, upita Isus onog što se vratio zato da bi mu rekao: „Ustani! Idi!“ To i nama Isus želi poručiti pitajući nas gdje su naša braća i sestre, članovi naših obitelji, prijatelji, poznanici, gdje su svi oni koji nisu zahvalni i ne osjećaju potrebu da Bogu budu zahvalni, a sve zato da bi nam rekao da ustanemo te i mi krenemo da bismo u daru njima, Bogu uzvratili za ono što nam je darovano. „Gdje su?“ – pitanje je koje je Isus uputio ozdravljenom. „Gdje su?“ – pitanje je koje Isus upućuje svima nama koji ćemo ove nedjelje sudjelovati u nedjeljnom euharistijskom slavlju koje će, ne zaboravimo, završiti s onim: „Idite u miru!“ Naš odgovor ne smije biti kainovski odgovor: „Zar sam ja čuvar brata svoga?“ (Post 4, 9), nego treba biti usklađen s onim odgovorom koji je Isus, svojom ljubavlju propetom na križu prema kojemu se uputio uspinjući se prema Jeruzalemu, dao nebeskom Ocu za svakog od nas. Što to konkretno znači? To konkretno znači živjeti svoj svakodnevni kršćanski životi, ovaj dan i ovaj tjedan koji je pred nama, tako da bi Bog po nama, našoj brizi i ljubavi, našem zalaganju, našoj zahvalnosti, saznao gdje su oni za koje nas pita, naša braća i sestre koje traži, koji su, kako kaže papa Franjo, odlutali na periferije. On se po nama želi ponovo susresti s njima da bi oni uspjeli osjeti potrebu da mu zahvale za sva velika dobročinstva kojima ih iz dana u dan, a da toga niti nisu svjesni, obdaruje i da bi nakon toga, opet po nama, mogli otkriti gdje je on i zahvaliti mu.
Živimo li u skladu s iznesenim poukama? Neka to pitanje ostane otvoreno da bismo na njega mogli odgovoriti u mru i tišini. Nemojmo, međutim, zaboraviti da o tom odgovoru ovisi i to hoće li se u Crkvi kojoj pripadamo povećati postotak onih koji su zahvalni Bogu ili će biti više onih koji mu ne znaju zahvaliti.