Sustav međusobnog uvažavanja Crkve i države: Kršćani trebaju biti najbolji građani.
„Je li dopušteno dati porez caru ili nije?“, pogrešno je i tendenciozno pitanje upućeno Isusu da bi ga se uhvatilo u riječi, a onda i optužilo za građanski neposluh i pobunu. Ovim se, međutim, pitanjem dotiče i jedan veoma složen problem odnosa između politike i religije, države i Crkve. Taj problem nije nešto što je mučilo samo Isusove suvremenike, nego je to nešto što se postavljalo kao pitanje tijekom cijele povijesti kršćanstva. Riječ je o vrlo složenom pitanju koje ima svoju povijest ulaženja u kompetencije drugih, a za što su djelomično krivi i jedni i drugi. U pojedinim povijesnim razdobljima politika je pokušavala biti gospodar religiji, država Crkvi, a u drugim razdobljima je religija pokušavala biti gospodar politici, a Crkva državi. Obje situacije su pogrešne i štetne te su kao takve uzrok nepotrebnih sukoba i napetosti.
Iako je pitanje Isusu postavljeno s krivim motivima, Isusov odgovor: „Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje“ je postao temeljni princip kojega, žele li izbjeći sukobe, trebaju slijediti i Crkva i država. No neki su, nažalost, i Isusov odgovor shvatili tendenciozno, tumačeći ga kao da se car i Bog međusobno isključuju. Prema njima bi se vjera, a s njima i oni koji je predstavljaju, trebala ograničiti samo na crkve i crkvene prostore, a svakodnevni život trebaju prepustiti onima koji se bave politikom, ekonomijom, znanošću, novinarstvom… Prema ovom sekularističkom shvaćanju, Crkva i ljudi iz Crkve se nemaju što miješati u pitanja koja nisu u okvirima njihove uske nadležnosti. No nije tako. Isus ovom izjavom nije suprotstavio cara Bogu, državu Crkvi, vremenito vječnome, političko religioznome, građanske vlasti kraljevstvu Božjemu, nego je utemeljio sustav međusobnog uvažavanja, prepoznajući neovisnost zemaljske vlasti od crkvene i neovisnost crkvene vlasti od zemaljske. Ovo je istinska sekularizacija neophodna i našem vremenu iz koje možemo izvući tri važna principa na kojima se trebaju temeljiti međusobni odnosi države i Crkve, odnosno Crkve i države:
1. Građansko društvo – država i religiozno društvo – Crkva, su dva potpuno različita i međusobno neovisna društva. Premda su obje – i Crkva i država – u službi osobnog i društvenog razvoja istih ljudi, njihovi su ciljevi i sredstva koja koriste za njihovo postizanje potpuno različiti. Zbog ovoga Crkva i država u načelu nemaju nikakvog razloga za međusobni sukob, a i te kako imaju razlog da se međusobno podržavaju i potiču.
2. Kršćani su istovremeno članovi Crkve i članovi države. Kao takvima, na srcu im treba biti sloboda i neovisnost Crkve, kao i briga za njezino dobro i za ostvarenje onih ciljeva koje Crkva ima kao Božji narod. Istovremeno im, kao sinovima i kćerima zemaljske domovine, na srcu treba biti i njezino dobro kojega ne smiju zanemariti, nego trebaju, kroz poštivanje zakona i poslušnost građanskim vlastima u svemu onome što je dobro, doprinositi boljitku svoje domovine i društva u kojemu žive. U želji da im domovina bude što bolja, pravednija, solidarnija i ljudskija, kršćani su se dužni služiti svim dozvoljenim demokratskim sredstvima, od glasovanja na izborima, preko korištenja različitih sredstava društvenog priopćavanja, sindikalne borbe i mirnih prosvjeda, pa sve do, ako je i to potrebno, različitih oblika izražavanja građanske neposlušnosti. Jednako se tako trebaju zalagati za boljitak Crkve, ali i aktivno uključiti u Crkvu preuzimajući svoj dio odgovornosti kako bi se to i dogodilo.
3. Kršćani u svakom trenutku i svagdje, bez obzira jesu li politički aktivni ili nisu, a osobito ako jesu, trebaju zastupati prednost i prvenstvo božanskih zakona, u što spadaju i naravni zakoni, pred ljudskim zakonima, svjesni da je kršenje božanskih i naravnih zakona, bez obzira što o tome misli građanska vlast ili njihovi stranački vođe, uvijek na čovjekovu štetu, a posebno na štetu onih najugroženijih. U ovo spada i obveza nas kršćana da sa svim drugim ljudima dobre volje dignemo svoj glas u obranu onih koji su u nekom društvu ugroženi, od nerođenih do vjerskih i političkih manjina i stranaca. Mi trebamo biti savjest društva i zaštitnici svih društvenih skupina i njihovih prava.
Obično govorimo o tome kako se kršćani trebaju ponašati u crkvi. Danas smo izišli iz tog okvira govoreći i o ponašanju kršćana u društvu. I u ovom nam je, kao i u svemu drugome, primjer Isus Krist. I on je bio građanin jedne države i član određene političke zajednice kojoj je bio građanski poslušan. Ta građanska poslušnost nije isključivala i određenu kritičnost prema društvenim pojavama. Dapače, zahtijevala ju je. Izvršavajući temeljne zakone Mojsijeva zakona koji su vrijedili za njegov narod u njegovo vrijeme, Isus je slavio Pashu, išao u sinagogu, hodočastio u hram, poštivao subotu ali na svoj pomalo neobičan način i produbljujući njezino shvaćanje, plaćao je porez itd. U isto je vrijeme bio i svojevrsni religiozni revolucionar. Nije, međutim, nikad bio političar. Osobito nije, kako ga neki žele prikazati, bio politički revolucionar. Uvijek je vrlo jasno odbacivao svaki oblik političkog mesijanizma. Nije podržavao borbu zelota i njihovo nasilje. Nikad nije pozivao na nasilje, niti ga je na bilo koji način odobravao. Nasiljem se nije htio poslužiti niti da bi obranio vlastiti život pred nepravednim vlastima i nepravednom presudom.
U današnjem odgovoru na pitanje o poreza Isus je prepoznao pravo političke vlasti da, u cilju služenja općem dobru, nametne porez. Prepoznajući njezino pravo, Isus istovremeno prepoznaje i obvezu građana da plaćaju porez, ali i dužnost države da se brine za sve članove društvene zajednice. Kad je u pitanju porez, svi smo nekako skloni tražiti načine kako bismo to izbjegli. Mnogi se zbog toga, iako se ne radi o tome da nemaju dovoljno nego o tome da im je uvijek malo, prijavljuju da su stanovnici nekih poreznih oaza. Možda je to zato što još nismo dovoljno svjesni da država koju imamo nije tuđa, nego da je to naša država. I nismo svjesni obveza koje nakon toga za državu proizlaze i koje ne bismo imali pravo zahtijevati, ako sami ne bismo dali svoj doprinos, a on se daje i kroz poreze. Kršćani trebaju biti najbolji građani. U svim stvarima, pa i kad je u pitanju plaćanje poreza. Ništa od onoga što dugujemo Bogu ne oduzima onome što dugujemo „caru“, odnosno državi. Dapače! Vjera i pripadnost Crkvi ne izuzimaju nas od obveze poslušnosti legitimnim i pravednim građanskim vlastima, plaćajući poreze, poštujući zakone, vršeći svoje građanske dužnosti, što uključuje i demokratsko sudjelovanje u izborima, i kao politički kandidati i kao birači, ali i konstruktivnu kritiku i osobito pravednu solidarnost sa svima, što uključuje i dužnost upozoravanja na nedostatke i dužnost traženja u zajedništvu s drugima pravih rješenja koja će biti na korist svih.
Vjerujem da se u ovo može uključiti i misijsko poslanje koje imamo, na što nas ove nedjelje želi osobito podsjetiti Svjetski misijski dan i poruka pape Franje, koju nam je u tom povodu poslao, a koju je naslovio: „Misija u srcu kršćanske vjere.“ Podsjećajući nas da je „Crkva misijska po svojoj naravi“, on nas poziva da sami sebi postavimo „određena pitanja o našem kršćanskom identitetu i odgovornostima nas kao vjernika, u svijetu obilježenom zbunjenostima, razočarenjima i frustracijom i rastrganom brojnim bratoubilačkim ratovima, koji nepravedno pogađaju poglavito nedužne“, ali i da odgovore na ta pitanja – kako bismo ih misijama mogli ponuditi i drugima – pronađemo u „snazi preobraženja koju ima evanđelje“ koje je „Radosna vijest koja u sebi sadrži zaraznu radost i nudi novi život: život uskrslog Krista koji, darujući nam svoga životvornoga Duha, postaje za nas Put, Istina i Život … onaj koji nas poziva da ga slijedimo s povjerenjem i hrabrošću … oslobađa od sebičnosti i izvor je kreativnosti u ljubavi.“