Svi mi, na ovaj ili onaj način, žeđamo za srećom koja može našem životu dati pravi smisao. U tom žeđanju se često zadovoljavamo surogatima istinske sreće koji samo privremeno i prividno zadovoljavaju našu žeđ, a nakon kojih slijedi nova žeđ, novo i veliko razočarenje. Toliko je danas lažnih žeđi… Sreća i osmišljenost života nudi se i reklamira na svakom koraku. Ipak, najčešće je riječ o surogatima sreće koji žeđ zadovolje tek privremeno, poput droge ili alkohola, a nakon čega sijedi još veća žeđ. Pred svim tim što nam se nudi postanemo slični Samarijanki iz današnjeg evanđelja koja je „pet muževa imala, a ni ovaj koga sada (ima) nije (joj) muž“. Samarijankino iskustvo, ali i iskustvo starozavjetnog Božjeg naroda koji je usprkos svim čudima koja je vidio prigovarao Bogu i Mojsiju i tražio samo ovozemaljsku vodu, iako im je Bog nudio i davao daleko više od toga, svjedoče nam da je toga uvijek bilo, da su ljudi uvijek tražili utaženje one životne žeđi, ali i zadovoljavali se onim što tu žeđ samo prividno i privremeno zadovoljava, a zanemarivali ono što tu žeđ može uistinu zadovoljiti.
Evanđelje nam kroz pripovijest o Samarijankinom obraćenju i prianjanju uz Isusa, a riječ je o ženi koja je bila pripadnica naroda koji su Isusovi sunarodnjaci prezirali, ali čini se i o ženi koja je zbog svog pokvarenog života bila prezirana i od svojih sunarodnjaka, nudi izlaz iz takvog stanja. Do susreta s Isusom ona se zadovoljavala privremenim utaženjem žeđi, one obične za običnom vodom, ali i one za životnim smislom. Zato je svaki dan ponovo morala dolaziti na izvor da bi zahvaćala, odnosno stalno ponovo mijenjati životne partnere. Nakon susreta s Isusom sve je drugačije. Samarijanka se obratila, a s obraćenjem se i njezin život promijenio u svakom smislu. U toj njezinoj promjeni koja se dogodila u susretu s Isusom možemo otkriti put vlastitog obraćenja i prianjanja uz Isusa, put iz vlastitog stanje žeđi i besmisla u koje upadamo svaki put ponovo kad svoju žeđ pokušavamo ugasiti pogrešnom vodom, a ne posežemo za Isusom Kristom i njegovom riječju, vodom koja u nama može „postati … izvorom vode koja struji u život vječni.“
Hod u vjeri Samarijanke koji je započeo susretom s Isusom i u tom početnom stadiju ovisi isključivo o Isusovoj inicijativi. On je započeo komunikaciju sa Samarijankom i kroz tu komunikaciju je potaknuo da ga najprije prepozna kao velikog čovjeka, a zatim kao proroka. Važno je, međutim, uočiti Samarijankino prepuštanje Isusovom vodstvu. Isus je započeo komunikaciju, ali Samarijanka nije ostala pasivna. Ona na Isusovu komunikaciju odgovora komunikacijom prihvativši raspravu s njim oko vode, a zapravo oko pogrešnog života koji živi i iz kojeg je jasno da je životnu žeđ pokušavala utažiti posežući za krivom vodom. Isus razgovara sa Samarijankom, ali i Samarijanka razgovara s Isusom. Otkrivajući se Samarijanki, Isus otkriva Samarijanku. Istovremeno, Samarijanka otkriva Isusa, ali i sebe samu sa svojim životnim zabludama. Nakon toga slijedi Samarijankin povratak u svakodnevicu i onima s kojima živi. Ono što je saznala i spoznaje do kojih je došla, ona dijeli s drugima. Ne može ih zadržati za sebe. Dijeleći sa zajednicom trenutke svog susreta s Isusom, ona na jedan viši način počinje spoznavati stvarnost s kojom se susrela. Shvatila je da je Isus više od velikog čovjeka i proroka, da je on Mesija, Spasitelj svijeta.
I u našem životu Isus je imao inicijativu, kako to opisuje Pavao u današnjem drugom čitanju iz poslanice Rimljanima ovim riječima: „Dok mi još bijasmo nemoćni, Krist je, već u to vrijeme, za nas bezbožnike umro. Zbilja, jedva bi tko za pravedna umro; možda bi se za dobra tko i odvažio umrijeti. A Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije“. Jesmo li i mi na Isusovu inicijativu pozitivno odgovorili i s njim, poput Samarijanke surađivali, napojeni s izvora „vode koja struji u život vječni“ Isusa Krista i njegove riječi ili smo, makar kažemo da smo Kristovi, oni koji, kako na jednom mjestu svoje suvremenike optužuje prorok Jeremija, ostaviše „Izvor vode žive, te (iskopaše) sebi kladence, kladence ispucane što vode držati ne mogu“ (Jr 2, 13), pojeći se različitim vodama koje nam svijet nudi, vodama nakon kojih se vrlo lako i poprilično brzo, ponovo postane žedan, dapače i žedniji? Ako smo napojeni samo ovim drugim vodama – vodama ispraznih zabava, nemoralnog života, traženja sreće i životnog ispunjenja u novcu, slavi, moći, karijeri, novom autu, mobitelu, novoj ženi ili novom mužu… – onda je konačno došlo vrijeme da i mi poput Samarijanke dozvolimo Isusu koji nas ne prezire zato što smo nisko pali, što smo rastavljeni, ovisni o drogi, alkoholu…, da nas susretne, da nam progovori o sebi, ali i o nama, kako bismo spoznali tko je on i u njemu prepoznali Mesiju i Spasitelja svijeta, onoga koji je jedini sposoban trajno napojiti našu žeđ za vječnošću, za ljubavlju, za istinskom srećom, vječnim životom, za Bogom, ali i kako bi smo konačno shvatili tko smo mi, što je za nas dobro i što može zadovoljiti našu žeđ, a što je ono što je loše i što nas, uvijek ponovo i uvijek više, čini žednima.
Isus iz Nazareta, istinska voda koja može utažiti žeđ za Bogom, prepoznat je od Samarijanke ne samo kao velik čovjek i prorok nego i kao Mesija i Spasitelj svijeta, čim je završio njezin hod u vjeri i traganje za životnim smislom. To što je Samarijanka otkrila, radosno je priopćila drugima koji su, zahvaljujući njoj, također upoznali Isusa i spoznali da je on Spasitelj svijeta. Ono što se dogodilo sa Samarijankom mora se dogoditi i s nama. Ako smo zajedno s njom povjerovali Isusu i mi moramo zajedno s njom drugima priopćiti smisao života koji smo otkrili u Isusu kao Spasitelju svijeta. Pokušajmo to učiniti, razotkrivajući dosljednim kršćanskim životom, ondje gdje jesmo i onima s kojima jesmo, lažne recepte životne sreće i predlažući svima Isusa Krista, „izvor vode žive koja struji u život vječni“, kao jedinog Spasitelja svijeta, onog koji jedini može čovjeku svih vremena, dakle i našega, utažiti žeđ za smislom, za vječnošću, za Bogom.