„Nada pak ne postiđuje. Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan!“ (Rim 5, 5)
4. nedjelja korizme (A)
Isus je izvor vode žive
U središtu današnje liturgije je voda i to u svom dvostrukom značenju.
Prvo značenje je ono materijalno koje u vodi prepoznaje tekućinu neophodnu za život. Bez vode fizički život ne bi bio moguć. Zato je „narod mrmljao protiv Mojsija i govorio: ‘Zašto si nas iz Egipta izveo? Zar da žeđom pomoriš nas, našu djecu i našu stoku?’“
Drugo značenje je preneseno i simbolično značenje, ono koje u vodi prepoznaje stvarni izvor života i Duha Svetoga. Na to značenje misli sv. Pavao kad kaže: „Ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan!“
Isus nas danas sa Samarijankom na Jakovljevom zdencu od onog prvog značenja želi dovesti do ovog drugog značenja predstvaljajući sebe samoga kao izvor žive vode: „Kad bi znala dar Božji i tko je onaj koji ti veli: ‘Daj mi piti’, ti bi u njega zaiskala i on bi ti dao vode žive.“
U Samarijankinom je slučaju Isus uspio napraviti ovaj prijelaz. Vidimo je na kraju kao onu koja sa svojim sugrađanima bila misionar, a zatim i sa svima njima svjedok da je Isus „uistinu Spasitelj svijeta.“ Hoće li Isus uspjeti i u našemu? Ovisi o tome hoćemo li se uspjeti odvojiti od one materijalne slike koju imamo o vodi, kako bismo prihvatili ono drugo, preneseno i simbolično značenje o kojemu nam Isus danas želi poučiti i koje je za nas puno važnije. Bez njega bismo možda bili fizički živi, ali duhovno bismo bili mrtvi, poput narod koji mrmlja protiv Boga i Mojsija ili Samarijanke i Samarijanaca prije nego li su susreli Isusa i povjerovali u njega.
U tom da s materijalnog značenja prijeđemo na ono duhovno nam, između ostaloga, mogu pomoći osušene posudice za blagoslovljenu vodu na ulazima u naše crkve. To je samo jedna od mjera koje smo morali uvesti da bismo se pridružili svima drugima u borbi protiv širenja koronavirusa, spasili fizičke živote drugih vodeći računa o sebi, ali i pokušali sačuvati ono što smatramo najvažnijim za naš duhovni život, a to su svete mise i ispovijedi, koje su danas mnogima uskraćene. Molimo za njih. Molimo i da se to nama ne dogodi. Ali i budimo odgovorni.
Prazne posudice bez blagoslovljene vode nas s onog nebitnog, blagoslovljene vode u koju bismo umočili ruku i prekrižili se s tom vodom u znak sjećanja na primljeno krštenje, usmjeravaju prema onom bitnom što nam ta blagoslovljena voda želi poručiti. A to bitno je upravo to da smo kršteni. I da, iako smo poliveni vodom, nismo kršteni vodom nego Duhom Svetim, odnosno da je, kako je to kazao sv. Pavao, „ljubav Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan.“ Onaj tko živi tu svijest ne gubi nadu. Njemu je vraćanje na zdenac, odnosno umakanje ruke u blagoslovljenu vodu na ulazu u crkve, lijepi simbolični znak, a nije stvarna i bitna potreba bez koje ne može duhovno živjeti. On zna da nije napojen na nekom zdencu s ustajalom vodom, koja nažalost iako je blagoslovljena može biti i izvor širenja zaraze, nego da je napojen na izvoru, Isusu Kristu koji, misleći na Duha Svetoga, a ne na blagoslovljenu vodu na ulazima u naše crkve, i nama danas sa Samarijankom kaže: „Tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada: voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni.“
Za one koji žele više:
http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=2252
http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=4858