Evanđelje ove treće korizmene nedjelje odvelo nas je s Isusom u jeruzalemski Hram, središnje mjesto starozavjetnog kulta. Isus, kojega smo prošle nedjelje gledali proslavljenog, danas izgleda sasvim drugačije, više ljudski, nama sličan. Napravio je bič, rasipa novac, prevrće stolove s trgovačkom robom i s velikom žestinom i odlučnošću iz Hrama tjera prodavače i njihovu robu vičući: „Nosite to odavde i ne činite od kuće Oca mojega kuću trgovačku.“ Zašto Isus ovo čini? Zar je izgubio kontrolu? Današnji evanđeoski ulomak nam nudi dva odgovora.
Prvi odgovor na ovo pitanje je Isusova revnost za Božji dom. „Prisjetiše se njegovi učenici da je pisano: Izjeda me revnost za dom tvoj“, kaže evanđelist. U ovoj revnosti za dostojanstvo Božjeg doma prepoznajemo revnosti za samoga Boga kojega se trgovinom pretvorilo u trgovačku robu. Isusov postupak nije dramatičan zbog gubitka samokontrole, nego zbog želje da pošalje jasnu poruku o Bogu. Da bismo razumjeli tu Isusovu poruku, današnja nas liturgija odvodi i na brdo Sinaj. Božja objava na Sinaju središnji je trenutka starozavjetnog saveza s Bogom koji je, prema ulomku iz Knjige izlaska koji nam je ponuđen kao prvo čitanje, sažet u ono što mi nazivamo Deset Božjih zapovijedi. Temeljna misao svih tih zapovijedi, a u konačnici i cijelog starozavjetnog saveza s Bogom, izražava prve rečenica: „Ja sam Gospodin, Bog tvoj.“ Što nam govori ova rečenica? Govori nam da Bog nije trgovac i da njegova milost nije trgovačka roba. Bog je naš Bog. On je Bog koji nas ljubi, Bog kojemu je stalo do nas. Iz toga proizlaze i zapovijedi koje slijede. One nisu plaća za milost. Zapovijedi i njihovo vršenje ne trebaju Bogu. One trebaju nama. One su Božja ponuda i smjerokaz da bi Bog, koji je naš Bog, takav i ostao. I da bismo mi ostali njegovi. Ovo je smisao i žrtava koje prinosimo. One nisu naknada Bogu za njegove milosti. Bogu ne trebaju naše žrtve. One su potrebne nama. Žrtve postoje da bi nas približile Bogu, a ne obrnuto. Bog nam je i sa žrtvama i bez žrtava blizu. On je sa žrtvama i bez žrtava naš Bog. Uvedemo li trgovinu u naše odnose s Bogom, izgubiti ćemo Boga i Bog će izgubiti nas. Žrtve nas neće spasiti. Zato je Isus ljut na trgovinu u Hramu koja je prisutna i u našim odnosima s Bogom kad god mislimo da žrtvama možemo postići njegovu milost.
Drugi odgovor nudi sam Isus. Njegov odgovor je: „Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići.“ Evanđelist objašnjava da Isus nije govorio o zidanom Hramu. On je govorio o hramu svoga tijela. Židovi, a i učenici u tom trenutku, to nisu mogli shvatiti. Mi koji današnji evanđeoski ulomak čitamo iz postuskrsne perspektive shvaćamo Isusovu poruku na dva načina. Najprije je shvaćamo kao poruku o Bogu koji je u Isusu spreman napraviti i onaj konačni iskorak, ono potpuno lišavanje samog sebe iz ljubavi prema nama, da bi nam na konačan način dokazao da je on zaista Bog naš i osigurao trajnu mogućnost da možemo biti njegovi. To je istovremeno poruka i o Novom savezu koji će biti sklopljen njegovom mukom i smrću i potvrđen od Boga u njegovom uskrsnuću. Isus ovim dokida starozavjetni hram i njegove žrtve i uspostavlja novi hram i novu žrtvu, koja će postati jedinstvena novozavjetna žrtva koju kršćani slave Euharistijom. Uspostavljanjem ove jedinstvene novozavjetne žrtve, kojoj nisu nužni trgovački odnosi da bi se nabavio prinos za žrtvu jer je žrtveni prinos on sam, Isus je uklonio uzrok krivog shvaćanja Boga i pretvaranja Boga, a tim i bližnjih, u sredstvo za postizanje ovozemaljskih interesa. Pa ipak, čini se da u tome nije potpuno uspio. Taj neuspjeh, koji je vidljiv i u crkvenoj praksi prikupljanja novčanih sredstava, nedavno je oštro kritizirao papa Franjo i to je izazvalo velike polemike i u Crkvi i izvan Crkve. Slično kao i u Isusovom slučaju! Spomenuti ću tek problem priloga za mise, koji su ostatak starokršćanske prakse da vjernici sudjeluju u euharistiji prinoseći darove potrebne za slavlje (osobito kruh i vino), koji se, makar im je druga svrha, ponekad mogu također pretvoriti u trgovinu. To se dogodi i onda kad svećenici zahtijevajući te priloge po svaku cijenu kod vjernika ostave dojam da su Bog i njegova milost na prodaju, ali i onda kad vjernici dajući te priloge misle da se Bog i njegova milost mogu kupiti. Ne radi se ovdje o problematiziranju običaja davanja priloga za misu, darivanja svećenika i Crkve – svećenici od nečega moraju živjeti i Crkvi su potrebna materijalna sredstva za vršenje njezinog poslanja – nego se radi o problematiziranju trgovačkog postupanja koje Boga i njegove milosti pretvara u robu koja se prodaje i kupuje.
Isusov ispad u jeruzalemskom Hramu sablaznio je njegove suvremenike, izgledao im je kao ludost. Nije se to dogodilo prvi, a ni posljednji put. Uostalom, mi kršćani „propovijedamo Krista raspetoga: Židovima sablazan, poganima ludost, pozvanima pak – i Židovima i Grcima – Krista, Božju snagu i Božju mudrost.“ No, nije dovoljno takvog Krista samo propovijedati. Potrebno je živjeti tu Kristovu sablazan i ludost, a zapravo Božju snagu i Božju mudrost, koja je na svoj način sažeta u Božjim zapovijedima, a u punini se očitovala u vazmenom otajstvu muke, smrti i uskrsnuća za koje se pripravljamo ovim korizmenim vremenom. To možemo činiti tako da i nas počne izjedati revnost za čistoću Božjeg hrama. Taj Božji hram smo mi sami. Korizmeno vrijeme poziva nas na pročišćenje koje nam je omogućeno sakramentom pokore ili ispovijedi. Odbacimo grijeh, da bismo mogli biti Kristovi i s Kristom, koji dobro zna što je u čovjeku! Božji hram je i Crkva, zajednice vjernika kojoj pripadamo. Ona je autentični novozavjetni Božji hram u kojemu i po kojem Isus Krist, kao Glava Crkve, trajno želi ostati prisutan među nama, dok svi zajedno ne zaživimo puninu života u Bogu. Ovo je velika odgovornost Crkve svih vremena. Ova odgovornost od nas trajno, a osobito u ovom privilegiranom vremenu crkvene godine, zahtjeva budnost da se u Crkvi ne bi dogodilo ništa od onoga što bi moglo Boga i njegovu milost pretvoriti u robu i staviti na prodaju.