„Jesi li ti onaj koji ima doći ili drugog da čekamo?“ Veliko pitanje koje i danas ostaje jednako aktualno, kako kad je u pitanju Isus Krist, tako i kad je u pitanju njegova Crkva.
Ivan sumnja. To što sumnja, ta njegova kriza vjere u Isusa, ali i u vlastito poslanje u koju je vjerojatno upao i zbog bezizlazne situacije u Herodovom zatvoru, ne umanjuje njegovu veličinu u Božjim očima: „Zaista, kažem vam, između rođenih od žene ne usta veći od Ivana Krstitelja.“ Važno je ovo uočiti da bismo shvatili da ni nas Bog ne smatra manje vrijednima zato što se sumnjamo, nego da smo i dalje pozvani biti dionici kraljevstva nebeskog i njegove veličine, a „i najmanji u kraljevstvu nebeskom veći je od“ Ivana Krstitelja.
„Jesi li ti onaj koji ima doći ili drugog da čekamo?“ Isus ne odgovara teološkom argumentacijom. On odgovara djelima koja su ispunjenje prekrasnog Izaijinog mesijanskog proročanstvo iz prvoga čitanja o Bogu koji „sam hita da nas spasi!” Po onom što Isus čini, a ondje gdje se on pojavi „slijepi progledaju, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje Evanđelje“, postaje jasno da je on onaj koji ima doći. Isus ni nama u našim sumnjama na ovo pitanje ne odgovara teološkom argumentacijom. On i nama odgovara svojim djelovanjem koje i danas treba donositi dobre plodove zbog kojih kršćani trebaju odisati istinskom radošću.
Da bi nas upozorila na ovu potrebu da po svom stilu života kao kršćani budemo ljudi radosti, da tu radost svjedočimo svima, da ona bude znak prepoznavanja da smo sinovi kraljevstva nebeskog i da je Isus Krist, onaj u kojeg vjerujemo i koji ima doći, zaista jedini istinski Spasitelj čovjeka i čovječanstva, jedini istinski donositelj nade i radosti, današnja se nedjelja, a ovo je treća nedjelja došašća, zove nedjelja „Gaudete“ – „Radujte se“.
Poziv na radost odgovara najdubljim težnjama svakog čovjeka. Čovjek po svojoj naravi teži da bude radostan. Činjenica je, međutim, da je danas malo onih koji su doista radosni, a i oni koji to jesu, to su samo za kratko. Ovo uključuje i nas kršćane te se s pravom trebamo zamisliti nad primjedbom Friedricha Nietzschea u djelu „Ljudsko, odviše ljudsko“: Vaša su lica za vašu vjeru bila štetnija od vaših razloga. Kad bi radosna poruka Biblije bila napisana na vašim licima, ne biste se trebali stalno pozivati na njezin autoritet.
Zašto je to tako i kako biti istinski radosni i tu radost, radost evanđelja i onog susret s Isusom Kristom koji nam ono po Crkvi omogućava, širiti na druge oko sebe? Odgovor na pitanje zašto, a posredno i na pitanje kako, nalazi se u tome što smo u svojoj težnji za radošću zamijenili vrijednosti. Biblija nas uči: „Bog je ljubav“ (1 Iv 4, 8.16), a mi smo ovu rečenicu preokrenuli naopako, tako što smo, kako reče jedan filozof, počeli učiti da je ljubav bog. Jednako je tako i s drugim tvrdnjama koje mogu biti primijenjene na Boga pa je tako, da se vratimo na našu temu, i s radošću. Mi smo tvrdnju da je Bog radost izobličili tako da nam je radost postala bog. Ovim smo zapravo izgubili pravoga Boga, a svojim bogom učinili sebične želje i očekivanja zbog kojih nam treba uvijek više šetnji i kupovanja po trgovačkim centrima, još jedna čašica, još više novca, još jedno klađenje… Umjesto da u Bogu pronađemo istinsku radost i budemo zaista radosni, mi smo pronašli boga u našim malim i sebičnim radostima, a sve češće i svojim velikim ovisnostima, i zato su naše radosti kratkotrajne, zato uopće nismo radosni.
Ovo nas vraća na Ivanovo pitanje Isusu: „Jesi li ti onaj koji ima doći ili drugog da čekamo?“ To se pitanje kod ljudi našeg vremena, ne samo onih izvan Crkve koji je gledaju sa sumnjom i predrasudama, nego sve više i onih u Crkvi koji je napuštaju jer u ponašanju nas kršćana ne prepoznaju istinsku radost, često znade preoblikovati u pitanje je li Isus Krist kojega propovijeda Katolička Crkva, uistinu pravi Krist i je li Katolička Crkva doista zajednica u kojoj se s njim možemo susresti. Na ova pitanja, a riječ je zapravo o jednom jedinstvenom pitanju, ne trebamo odgovoriti dubokim teološkim raspravama, premda su i one važne da bismo na pravi način dali odgovore na životna pitanja i u svjetlu vječne Božje Riječi koja nam je objavljena mogli tumačiti znakove vremena, nego trebamo, sljedeći Isusov primjer, odgovoriti prije svega svojim djelima, životom koji živimo i radošću koju zračimo. O ovom na veoma zanimljiv način progovara i apostolska pobudnica pape Franje „Evangelii Gaudium“ – „Radost Evanđelja“, kojom papa Franjo želi uvesti Crkvu u novo evangelizacijsko razdoblje obilježeno radošću. „Radost Evanđelja – kaže papa Franjo na samom početku svoje pobudnice – ispunja srce i cijeli život onih koji se susreću s Isusom“. Ovo novo evangelizacijsko razdoblje Crkve ne može se dogoditi bez obnove u kreativnosti i odvažnosti na svim crkvenim razinama, obnove koja će Crkvu učiniti otvorenom, gostoljubivom i milosrdnom, sposobnom za dijalog i susret i s drugim kršćanima, religijama, nevjernicima, ali je i osposobiti da svojim govorom protiv struje i opredijeljenošću za siromašne bude i ostane proročki glas u ovom našem vremenu.
Sve ovo o čemu piše papa Franjo, a u njegovom osmjehu prepoznajemo da to i živi, je naš način na koji možemo, a i moramo, radosno posvjedočiti ljudima našega vremena da je Krist kojeg propovijedamo pravi Krist i da ga se u našim crkvenim zajednicama doista može susresti. Oni koji kritiziraju Crkvu s pravom upozoravaju na ono što u njoj nije dobro. Istodobno griješe u tome što tim gube iz vida, ponekad se čak pozivajući na papu Franju, sve ono dobro koje se događa u Crkvi i preko Crkve. Danas smo pozvani uočiti i to dobro i uočavajući ga izdići se, poput Krstitelja koji sumnja i s kojim i mi možda ponekad sumnjamo, iz svoje sumnje, prepoznajući u Isusu Kristu i njegovoj Crkvi znakove kraljevstva nebeskog, onoga da „slijepi progledaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje Evanđelje.“ To se ne događa na nekakav spektakularan način. To se događa po našem osobnom suočavanju sa svojom sljepoćom, hromošću, gubavošću, siromaštvom i umiranjem i sa sljepoćom, hromošću, gubavošću, siromaštvom, umiranjem i smrću bližnjih, odnosno po onom što činimo i kako živimo i osobito po radosti koju oko sebe zračimo. Mi znademo da zdravlje, bogatstvo, radost, ljubav, slava, moć…, nisu najviše vrijednosti, nisu Bog, ali i da Bog daje istinsko zdravlje, bogatstvo, radost, ljubav, slavu, moć…, jer on je sve to u punini, on je sve to pisano velikim slovom.
Pokušajmo danas, jer danas je i Nedjelja caritasa, a što znači da je to nedjelja u kojoj skupljamo materijalnu pomoć za one koji su potrebniji od nas, svojim darom učiniti radosnijima druge oko nas, svjesni da je, kako prema sv. Pavlu kaza Isus, „blaženije … davati nego primati“ (Dj 20, 35). Danas imamo priliku vlastitim primjerom provjeriti istinitost ove tvrdnje, a samim tim i svojim osobnim djelovanjem svima pokazati onu ljepšu stranu Crkve kojoj pripadamo.