„Jesi li ti onaj koji ima doći ili drugog da čekamo?“ Ivan postavlja pitanje polazeći od svoje situacije Herodovog utamničenika. Isus je počeo propovijedati, ozdravljati, ali Ivanu se iz njegove perspektive čini da to nije dovoljno. On je, kao i drugi, očekivao drukčijeg Mesiju – Krista. „U ruci mu – govorio je Ivan prošle nedjelje – vijača, pročistit će svoje gumno i skupiti žito u svoju žitnicu, a pljevu spaliti ognjem neugasivim.“ Kako je Isusov nastup bio drukčiji od tog Ivanovog očekivanja i navještaja, Ivan, čini se, počinje sumnjati.
„Jesi li ti onaj koji ima doći ili drugog da čekamo?“ Pođemo li od naše konkretne životne situacije, koja ponekad nije ni blizu onakvoj situaciji kakvu bismo očekivali i željeli, to pitanje može postati i naše pitanje. Svijet u kojemu živimo sve više postaje svijet u kojemu Bog ostaje skriven, a kršćanstvo banalizirano, svedeno – posebno u ovim adventskim i božićnim danima – na običaje, priliku da se bolje zaradi i zabavi. Sve to je daleko od duha evanđelja i onog što od evanđelja očekujemo. Kad se tome pridodaju različita životna iskušenja, bolesti i nesreće, ali drukčije ponude kojih je iz dana u dan sve više na tržištu – danas je sve, pa čak i vjera, postalo roba na tržištu – onda dođe i nama da se zapitamo je li Isus Krist uistinu „onaj koji ima doći“ i je li kršćanska vjera koju ispovijedamo prava vjera.
Isusov odgovor Ivanu Krstitelju bio je: „Pođite i javite Ivanu što ste čuli i vidjeli: Slijepi progledaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje Evanđelje. I blago onom tko se na sablazni o mene.“ Drugim riječima, Isus poručuje Ivanu da su plodovi njegovog života i rada, ono što govori i čini i ono što se po tom što govori i čini događa, potvrda da je on onaj kojega su čekali, da je on Mesija – Krist.
Ne znamo je li taj odgovor zadovoljio Ivana Krstitelja. Pretpostavljamo da jest. Potvrda za to nam je i to da on, usprkos teškoj situaciji u kojoj se našao i iskušenju koje je za njega značila te situacija, nije odustao od svojih uvjerenja i svoga poslanje da bude, kako smo čuli prošle nedjelje, „Glas (koji) viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!“ Ovom dokazu možemo dodati i onu pohvalu koju je Isus u današnjem evanđeoskom ulomku izrekao na Ivanov račun, nakon što je s gornjim odgovorom otpravio njegovo poslanstvo, nazvavši ga više nego prorokom, glasnikom koji je Gospodinu pripravio put, najvećim rođenim od žene.
Ne znam zadovoljava li nas taj Isusov odgovor. No znadem da moramo, želimo li da i nas zadovolji, ono što mi mislimo o Bogu, drugima i sebi, uskladiti s onim što o tome misli i govori Isusu iz Nazareta i njegova djela. To znači ne sablazniti se o njega, nego uvijek, pa i onda kad to ne odgovara našem načinu razmišljanja i našim očekivanjima – ja bi rekao osobito onda – u Isusu iz Nazareta i njegovoj osobi prepoznati Božju prisutnost, u njegovim riječima Božje riječi, u njegovim djelima Božja djela. I nakon toga postati aktivni protagonisti tih djela u svijetu i vremenu u kojemu živimo. To su ona djela koja i danas govore o Isusu kao o Kristu.
Današnja liturgija nudi dva načina na koja možemo činiti djela koja govore o Isusu kao Kristu, kojima postajemo protagonisti Kraljevstva Božjega, a po tome i istinski veliki, veći od Ivana Krstitelja, iako je on veći od svih rođenih od žene.
Prvi način na koji to možemo činiti je radost. Biti radosni kršćani, inače uopće nismo kršćani. O toj radosti progovorio je ulomak iz Knjige proroka Izaije koji nam je danas ponuđen kao prvo čitanje. Razlog te radosti, koja je opisana proljetnom promjenom pustinje koja je sva rascvjetale i koja je već sada i ovdje znak Božjeg Kraljevstva, je radosni Božji dolazak za sve one koje on je otkupio. „Doći će – kaže Izaija – u Sion kličuć od radosti, s veseljem vječnim na čelima; pratit će ih radost i veselje, pobjeći će bol i jauci.“ Mi kršćani među otkupljenicima o kojima prorok govori želimo prepoznati sami sebe. Zato i čitamo taj ulomak u ovoj trećoj nedjelji došašća koju zovemo nedjelja „Gaudete“ – „Radujte se“. Poziv na radost odgovara najdubljim težnjama svakog čovjeka. Čovjek po svojoj naravi teži da bude radostan. Božić je na osobit način blagdan radosti. Činjenica je, međutim, da je danas malo onih koji su doista radosni. A i oni koji to jesu, to su samo za kratko jer radost traže ondje gdje je nema. Kršćani bi u tome trebali biti iznimka jer se naš razlog za radost – koju ne mogu umanjiti nikakve životne okolnosti i nevolje i koja ne prolazi nego traje – napaja „na izvoru sve veće ljubavi Bog koji nam se objavio u Isusu Kristu“ (Radost evanđelja, 7).
Drugi način na koji to možemo učiniti je strpljivost. O toj strpljivosti nam je progovorio ulomak iz Poslanice svetoga Jakova apostola, koji nam je danas ponuđen kao drugo čitanje. Vjera u Isusa od nas zahtjeva strpljivost, ne samo onda kad nam odgovara vjerovati u njega, nego i onda – posebno onda – kad nam je vjerovati teško, kad nam se evanđeoska poruka čini nestvarnom, kad ne shvaćamo Boga i njegovu volju za nas i naš život, kad ne razumijemo njegovu volju u odnosu na naše bližnje, kad ne shvaćamo kako može dozvoliti da se u svijetu događa ono što se događa… Apostol nam za primjer strpljivosti stavlja ratara i za uzor strpljivosti nudi proroke. Kao što ratar strpljivo iščekuje kišu ranu i kasnu i konačni urod onoga što je zasijao i dok to čini ne dozvoljava da njime zavladaju sumnje koje bi mogle poremetiti cijeli ratarski proces koji od sijanja po strpljivosti i iščekivanju dovodi do plodova, odnosno kao što prorok i kad posumnja, kao što je Ivan Krstitelj posumnjao, ne odustaje od svoga poslanja nego i dalje čini ono što ga Gospodin šalje činiti, tako i mi, želimo li biti dionici dolaska Gospodnjeg koji je u svim vremenima blizu, trebamo biti strpljivi s Bogom, sobom, ali i sa svojim bližnjima ne dozvoljavajući sumnjama da unište našu vjeru, nego ustrajavajući u vjeri i čineći, usprkos sumnji koje nam dolaze, ono što nas Bog šalje činiti. A on i nas danas, na naš način, šalje riječima i životom svjedočiti evanđelje, kako bi i danas slijepi progledali, hromi hodali, gubavi se čistili, gluhi čuli, mrtvi ustali i siromasima se navješćivalo Evanđelje.
U ovom nam može pomoći treći način za biti istinski protagonisti Isusovih djela u našem svijetu, a tim i dionici Kraljevstva Božjega već sada i ovdje. Taj način izravno ne spominje liturgija ove nedjelje, nego nas na njega upućuje Treća nedjelja došašća, koju slavimo i kao Nedjelju Caritasa. Riječ je o djelotvornoj ljubavi. Djelotvorna ljubav naš navještaj Evanđelja ne ostavlja mrtvim slovom. Ona je veoma važna i za sadašnjost i za budućnost kršćanske vjere. Ona je potvrda našeg kršćanskog navještaja. Njom drugima pomažemo u materijalnoj potrebi, a tim i sami postajemo dionici Božjeg kraljevstva. Ona je, s kršćanskom radošću i strpljivošću, naš način da svi oni koje zanima je li Isus doista Krist, čuju potvrdan odgovor jer, zahvaljujući upravo njoj, i danas „slijepi progledaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje Evanđelje.“