Liturgija Treće nedjelje došašća odiše radošću. To je u skladu s njezinim nazivom. Naime ova nedjelja se prema ulaznoj pjesmi koja ističe radost u Gospodinu naziva Gaudete (=radujte se) nedjelja. Ne govori samo ulazna pjesma ove nedjelje o radosti. Čine to i liturgijska čitanja.
Tako prorok Izaija, u ulomku koji nam je ponuđen kao prvo čitanje, pomazanje Duhom Gospodnjim i poslanje biti blagovjesnikom siromasima opisuje kao razlog istinske radosti: „Radujem se u Gospodinu, radujem, duša moja kliče u Bogu mojemu.“
I blažena Djevica Marija izražava radost hvalospjevom koji nam je danas ponuđen kao pripjevni psalam veličajući Boga što ju je u njezinoj neznatnosti izabrao za svoja velika djela.
Sv. Pavao, u ulomku iz Prve poslanice Solunjanima koji nam je ponuđen kao drugo čitanje, poziv na radost proširuje na sve nas: „Uvijek se radujte! … Jer to je za vas volja Božja u Kristu Isusu“, dajući nam i konkretne pouke kako to činiti. Izdvajam: „Sve provjeravajte: dobro zadržite, svake se sjene zla klonite!“
Ovim pozivima na radost današnje liturgije pridružuju se ovih adventskih dana i drugi pozivi na radost. To su reklamni pozivi potrošačkog došašća i potrošačkog Božića, a što je sve zajedno uobličeno u pojam „blagdani“. I ovaj „blagdanski“ poziv na radost lijepo zvuči. Problem je, međutim, s njegovim sadržajem. Sadržaj „blagdana“ je potpuno suprotan onom božićnom sadržaju.
Dok „blagdani“ govore o instant radosti, radosti ovdje i sada, radosti trenutka, radosti koju je moguće kupiti, ali i koja se veoma brzo potroši i ostavi prazninu u duši i u novčaniku, ova nedjelja nam nudi drugačiji sadržaj, nudi nam razlog za trajnu radost koja nije u onom uzeti, kupiti, nego u onom darovati sebe i od sebe čineći ono i samo ono što me Gospodin šalje činiti, a on i mene, on sve nas šalje „blagovjesnikom biti ubogima, iscijeliti srca slomljena, zarobljenima proglasiti slobodu, sužnjima oslobođenje, proglasiti godinu milosti Gospodnje.“
Poziv na istinsku radost dolazi od Boga. On nije upućen onima koji su radosni jer imaju novca da bi kupili što im treba – njima se obraćaju reklame, trgovački centri i različite trgovine – nego onima koji nemaju ništa, onima koji, ljudski gledano, nemaju nikakvog razloga za radost, a takvih je iz godine u godinu u ovom našem hrvatskom društvu sve više.
Poziv na radost nije samo upućen od Boga, nego je Bog i razlog za istinsku radost. U svom javnom nastupu u Nazaretu Isus će ulomak iz Izaijine knjige koji nam je ponuđen kao prvo čitanje primijeniti na sebe samoga. S tom činjenicom su povezana i „velika djela“ zbog kojih kliče Marija, a kojima je jedna od značajki to da „gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne“, kao što je s tom činjenicom povezan i Pavlov poziv na radost koji samo u Kristu, i s Kristom, i u Kristu dobiva svoje puno značenje. I nije slučajno da taj poziv Crkva upućuje baš u ovoj nedjelji kad nam se Božić kao proslava Isusovog utjelovljenja toliko približio, kao što nije slučajno niti to da je naša Crkva izabrala baš ovu nedjelju kao nedjelju Caritasa. To što je ova nedjelja, nedjelja Caritasa, daje nam izvrsnu priliku da i mi onima koji su potrebni darujemo sebe i od sebe, slijedeći tako Božji primjer darivanja u Isusu Kristu koji slavimo u Božiću.
Puno je pokraj nas, iz godine u godinu sve više, onih koji su potrebni nekoga tko će im u ovom vremenu prepunom površne radosti prenijeti poruku o istinskoj radosti koju može dati samo Gospodin. I po tome smo sve sličniji onom vremenu prije Isusovog dolaska kad su ljudi bili gladni Boga i njegove radosti. Mnogi su tu radost tražili, mnogi su je nudili. I sve je to bila varka jer su oni sebe stavljali u središte i sebe nudili kao izbavljenje. Tako je bilo sve do onog trenutka kad je u pustinji počeo propovijedati jedan pošten „čovjek poslan od Boga, ime mu Ivan“, koji nije sebe stavio u središte. Kad su ga upitali: „Tko si ti?“, on jasno kaže što nije: „Ja nisam Krist“, ni Ilija, ni prorok , ali i dodaje ono što jest: „Ja sam glas koji viče u pustinji: ’Poravnite put Gospodnji!’.“ Evanđelist Ivan ovakvog Ivana Krstitelja predstavlja kao svjedoka svijetla koji zna da nije svjetlo: „On dođe kao svjedok da posvjedoči za svjetlo da svi vjeruju po njemu. Ne bijaše on svjetlo, nego – da posvjedoči za svjetlo.“
Želimo li biti radosni onom istinskom radošću, radošću koja dolazi od Boga, ali i donositelji te radosti drugima trebamo se ogledati u Ivanu Krstitelju i njegovu primjeru. Nismo svjetlo, ali smo kao i on pozvani biti svjedoci svjetla, Isusa Krista i radosti koju je on donio na svijet, ljudima vremena u kojemu živimo. Danas imamo toliko različitih načina da svijetu posvjedočimo Božju radost koja nam je objavljena u Isusu Kristu – trebali bismo početi od naših lica koja bi trebala zračiti radost – ali u tome kao da ne uspijevamo. Dijelom je problem i u velikom broju površnih radosti koje ljudima našeg vremena zamućuju pogled prema istinskoj radosti. Ovo se osobito jasno očituje u ovom božićnom vremenu u kojemu se potrošačkim Božićem nudi sve, osim onog najvažnijeg, a to je Bog. Dijelom je problem i u nama kršćanima. I mi sami smo, zaokupljeni tradicijom i uvučeni u marketinške zamke, izgubili sadržaj Božića, a sa sadržajem je nestalo i istinske božićne radosti u našim srcima i na našim licima.
Krstiteljevom primjeru bih dodao i primjer one koja je od nas ljudi najzaslužnija što se Božić uopće dogodio, a to je blažene Djevica Marija. Danas nam ju je predstavio u pravom svijetlu njezin hvalospjev “Veliča”. Ne mogu, povezano uz nju, ne spomenuti i to da se današnja nedjelja tradicionalno naziva „Materice“. Ovo mi je prilika za čestitku svim našim majkama – radosnim darovateljicama života. Neka ih Bog blagoslovi. Neka Bog blagoslovi trud i ljubav naših majki! I neka njihov primjer svima nama bude poticaj za radosno služenje životu, na putu prema istinskoj radosti u punini života, radosti koju nam jedino Bog može dati!