Obične stvari nužne da bismo mogli osjetiti Gospodinovu prisutnost i blizinu i iskusiti puninu radosti u svojoj svakodnevici su podijeliti ono što imamo s onima koji nemaju – danas nas na to poziva i nedjelja Caritasa, a nas u Dubrovniku i akcija „Podijelimo radost Božića“ – i pošteno i nenasilno obavljati svoje svakodnevne dužnosti poštujući načela pravednosti, ljubavi i milosrđa. To je put prema istinskoj radosti, našoj i drugih oko nas, počinjući od onih koji su nam blizu, pa sve do onih koji nam se nikad nisu približili ili su se, možda i zbog našeg ne življenja one prave radosti, od nas udaljili i sada bez istinske radosti žive na „egzistencijalnim periferijama“ i Crkve i društva.
Treća nedjelja došašća (C), 2018.
Božić je, više od bilo kojeg drugog blagdana, blagdan radosti. Zato u pripravi za ovaj blagdan i u slavljima ovog blagdana dominira pojam radost. Tu radost na svoj način pokušavaju izraziti i običaji vezani uz ovaj blagdan, ali i liturgijska slavlja u čemu, čini se, prednjači liturgijsko slavlje ove Treće nedjelje koja se i zove nedjelja „Gaudete“ ili „Radujte se“, a koja u različitim sinonimima više puta spominje, čak i naređuje, radost: „Kliči od radosti, Kćeri sionska, viči od veselja Jeruzaleme! Veseli se i radu se iz svega srca, Kćeri jeruzalemska!“ „Kličite i radujte se, stanovnici Siona!“ „Radujete se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se!“
Razlog za radost nije ono što mi ljudi smatramo razlogom za radost i što, na neki način, dominira našim došašćem i Božićem, do te mjere da ponekad i izgubimo iz vida pravi razlog za adventsku i božićnu radost. Mi, po našim ljudskim mjerilima, očekujemo, na primjer, da je razlog za radost zdravlje. Osobito je to očekivanje onih koji su bolesni ili im je bolestan netko od bližnjih. Često ćemo u svojim božićnim čestitkama ponoviti kako je zdravlje najvažnije. Neki misle da bi razloga za radost bio imati malo više novca, biti bogatiji. To su oni koji financijski baš dobro ne stoje i koji sebi i svojima ovih božićnih dana neće moći priuštiti sve ono što žele, možda ni ono minimalno, ali to su i oni kojim imaju puno i kojima nikad nije dosta, a koji su, zapravo, pravi razlog što drugi nemaju ni ono minimalno. Nisu rijetki niti oni koji će ovih božićnih dana biti pogođeni usamljenošću – kažu da su osamljenim osobama osobito teški blagdani – i koji zato smatraju da bi im radost priuštilo malo više pozornosti bližnjih, osobito članova obitelji i prijatelja. Drugima ne nedostaje pozornost, ali misle da bi im radost priuštilo još više slave, još više virtualnih prijatelja, još više lajkova na društvenim mrežama… Mogli bismo ići ovako od situacije do situacije. Ipak, ništa od toga, i ništa tome slično, nije ono na što misle liturgijska čitanja kad govore o radosti i dapače, zapovijedaju radost. Sve to nam može, možda, popraviti raspoloženje, donijeti malo više zadovoljstva, učiniti nas sretnijima, ali ne može nas učiniti radosnima. Pravi razlog za radost nije ništa od toga. Pravi razlog za radost je jedino Gospodin. On, Gospodin, njegov dolazak k nama, bi trebao biti i pravi razlog naše adventske i božićne radosti. To je radosna poruka današnje liturgije. To je radosna poruka došašća. To je Božić! On, Gospodin, poručuje prorok u duhu ove poruke Jeruzalemu i Izraelu, „te riješio tvoje osude, neprijatelje tvoje uklonio.“ „Gospodin je – nastavlja – Bog tvoj, u sredini tvojoj, silni spasitelj!“ On je, dodaje psalmist istu ispovijest vjere o radost koju donosi Gospodin, „snaga moja i pjesma, on je moje spasenje … velik … Svetac Izraelov“. Njima se pridružuje i sv. Pavao koji iz okova piše Filipljanima u njihovoj situaciji poteškoća kroz koje prolaze i pozivajući ih da se ni za što ne brinu i zapovijedajući ima da budu radosni, ali i navodeći kao glavni razlog za radost poruku u kojoj je sve sadržano, poruku koja je glavna poruka došašća i našeg biti kršćani, Crkva, a to je poruka: „Gospodin je blizu!“
Gospodin je blizu, on je u našoj sredini, naša snaga i naša pjesma, Svetac naš! Evo razloga i za našu radost. Mi kršćani ovo ispovijedamo. To nas i čini kršćanima. Zato, uz sve naše ljudske žalosti, naš temeljni životni stav mora biti radost. Mi, u svom temeljnom životnom stavu, ne možemo ne biti radosni vjerujemo li u božićno otajstvo, ispovijedamo li da se u Isusu iz Nazareta ostvarilo sve ono što su proroci govorili, da je on Svetac Izraelov o kojemu pjeva psalmist, ispovijedamo li sa sv. Pavlom da nam je on blizu, ne samo o Božiću koji s radošću čekamo i za koji se kršćanski pripremamo, niti tek o onom konačnom dolasku koji će se dogoditi u trenutku naše smrti i na kraju vremena, nego i u našoj svakodnevici, svakodnevnim životnim okolnostima, zvanju i zanimanju imamo.
Upravo je to, to da nam je Gospodin blizu u našoj svakodnevici, da je on s nama i u našim svakodnevnim životnim okolnosti, našem zvanju i zanimanju, radost na koju upozorava današnje evanđelje, pretvarajući tu radost u radosnu vijest, evanđelje. Kaže evanđelist govoreći o Ivanu Krstitelju i onomu što je on govorio: „I mnogim je drugim pobudama Ivan narodu navješćivao evanđelje (radosnu vijest).“ To evanđelje, radosna vijest, danas je i nama upućeno. Da bismo je razumjeli dosta nam je s drugima pristupiti Ivanu, svatko iz svojih životnih okolnosti, iz svoje situacije, svoga zvanja i zanimanja i upitati se iskreno: „A nama, što je nama činiti?“ To je sve što je potrebno da bismo saznali što za nas znači biti radosni. A saznat ćemo, upitamo li se iskreno, da zapravo uopće nije potrebno puno za radost, da je dosta Gospodin i njegova prisutnost i naša spremnost da joj se otvorimo, stavimo na raspolaganje. Ono prvo ne ovisi o nama nego o Gospodinu. A on je toliko puta kroz povijest spasenje, osobito u prvom Božiću, napravio konačni iskorak i postao S nama Bog. Ovo drugo, ono što ovisi o nama, Ivan Krstitelj sažima nekoliko najnormalnijih stvari bez kojih radost u nijednom slučaju zapravo ni ne bi bila moguća. Isus će u tome biti daleko radikalniji od Ivana Krstitelja. Te obične stvari nužne da bismo mogli osjetiti Gospodinovu prisutnost i blizinu i iskusiti puninu radosti u svojoj svakodnevici su podijeliti ono što imamo s onima koji nemaju – danas nas na to poziva i nedjelja Caritasa, a nas u Dubrovniku i akcija „Podijelimo radost Božića“ – i pošteno i nenasilno obavljati svoje svakodnevne dužnosti poštujući načela pravednosti, ljubavi i milosrđa. To je put prema istinskoj radosti, našoj i drugih oko nas, počinjući od onih koji su nam blizu, pa sve do onih koji nam se nikad nisu približili ili su se, možda i zbog našeg ne življenja one prave radosti, od nas udaljili i sada bez istinske radosti žive na „egzistencijalnim periferijama“ i Crkve i društva.
Za one koji žele više:
http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=1110
http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=3703