I u ovoj trećoj nedjelji došašća sa nalazimo u školi Ivana Krstitelja. Danas mu, zajedno s mnoštvom, carinicima i vojnicima kojima smo se u toj školi pridružili, imamo priliku uputiti svoje pitanje: Što nam je dakle činiti? Često sami sebi, a i drugima oko sebe, postavljamo ovo ili slična pitanja. Ponekad su to nevažna pitanja i o njima ne ovisi ništa ili jako malo. Ponekad su to tako važna pitanja da o njima ovisi puno toga. U svačijem životu postoji nekoliko ključnih trenutaka o kojima ovisi čitav kasniji život, a nerijetko i život drugih, kao na primjer kod izbora škole ili fakulteta, zvanja ili zanimanja, supružnika, odlaska na zdravstveni pregled, otvorenosti rađanju… Pitanje koje imamo priliku danas postaviti Ivanu Krstitelju nadilazi sva ta pitanja jer o odgovoru na to pitanje ne ovisi samo ovozemaljska stvarnost, nego i vječnost. Što to možemo i trebamo danas pitati Ivana Krstitelja u pitanju: Što nam je dakle činiti? Možemo ga i trebamo pitati što možemo i trebamo učiniti sa svojim životom da bi živjeli onako kako Bog to želi. To je bitni sadržaj svih pitanja koja su mu upućivana, a koja smo čuli u ulomku iz današnjeg evanđelja.
Iz Ivanovog odgovara njegovim suvremenicima na njihova pitanja, možemo otkriti odgovor i na naše temeljno pitanje: Što nam je činiti? Ivan kaže: Tko im dvije haljine, neka podijeli s onim koji nema. U koga ima hrane, neka učini isto tako i Ne utjerajte više nego je određeno i Nikome ne činite nasilja, nikoga krivo ne prijavljujte i budite zadovoljni svojom plaćom. Svjestan da odgovornost za svoje probleme, što uključuje i loše životne izbore, često pripisujemo drugima, Ivan nam svojim odgovorima poručuje da odgovornost trebamo pripisati sebi samima. To je bitna poruka o kojoj sve ovisi. Mijenjajući sebe, a ne prebacujući odgovornost na druge, možemo početi činiti prave izbore, riješiti svoje probleme i pripraviti put Gospodinu u naš život. Možda ono što ja mogu učiniti neće i ne može promijeniti svijet – svjesni smo da je svijet teško mijenjati – kao što ni moje ponašanje neće promijeniti moju ulicu, pa čak ni moju vlastitu obitelj, ali ih hoće i može učiniti boljima. Zato Ivan od nas ne traži da promijenimo radno mjesto, životnu sredinu, obitelj, nego traži da promijenimo sebe, da ondje gdje jesmo i u zvanju ili zanimanju koje imamo učinimo ono što možemo jer kad to učinimo onda će se po nama početi mijenjati prema boljemu naš svijet, društvo, radno mjesto, župna zajednica, škola, ulica i obitelj… Želimo li postati spremni za susret s Kristom koji dolazi, trebamo, dakle, započeti od sebe, od sasvim malih stvari, od običnog osmjeha, lijepe riječi, čaše vode, obavljanja svojih dužnosti, do poštivanja svakoga čovjeka kojeg nam Bog stavi na životni put, jer u svakom čovjeku, a osobito u onomu koji je potreban, dolazi nam Isus Krist.
Zanimljiv je ovaj Ivanov odgovor, a zanimljiv je stoga što nas dovodi do konkretnog čovjeka koji živi kraj nas, koji je potreban naše promjene, našeg obraćenje da bismo ga konačno primijetili i cijenili u njegovom ljudskom dostojanstvu, bez obzira o kome se radi i je li u pitanju moj suprug, supruga, moji stari zapušteni roditelji ili odlutala djeca, susjed ili poznanik, a možda i neznanac. Na ovo nas želi upozoriti i karitativna dimenzija ove nedjelje jer se treća nedjelja u došašću slavi i kao Nedjelja caritasa. Božić je blagdan darivanja Boga ljudima, pa je i najbolji način da ga proslavimo to da ono što imamo, ali i sebe same i svoj život, pretvorimo u dar. Evo odgovora na pitanje što nam je činiti! U ovoj Nedjelji caritasa pozvani smo drugima dijeliti ono što posjedujemo – današnja milostinja je namijenjena za potrebe Caritasa – ali i više od toga jer karitas ili djelatna ljubav nije samo udijeliti drugima nešto od suviška svoga novca, nego karitas ili djelatna ljubav uključuje i dar samoga sebe. Uzaludan će biti naš dar siromasima kroz milostinju, bio on ne znam kako velik kao što su uzaludne i različite humanitarne akcije koje ovih dana poduzimamo, poput one ‘Za 1000 radosti’ ili naše dubrovačke akcije ‘Podijelimo radost Božića’, ako po povratku svojim kućama i ulasku u tjedan koji je pred nama i sve susrete u tom tjednu, počinjući od svojih obitelji, ne donesemo drugima više radosti – ova nedjelja se tradicionalno slavi i kao nedjelja radosti – ako im ne budemo darivali još više svoje vrijeme, sposobnosti, osmjehe itd.
Kako to uspjeti, kako uistinu unijeti više radosti u naše svakodnevno darivanje? Gledajući majke. One nam svojim darivanjem života i ljubavi najbolje predočuju veličinu Božjeg darivanja. Spominjem ih jer se u trećoj nedjelji došašća tradicionalno slave i Materice. Svim našim majkama čestitam, želeći da svi mi u njihovoj ljubavi prema vlastitoj djeci, a to je po definiciji ljubav koja se dariva i ništa ne traži zauzvrat, otkrivamo nadahnuće za ljubav prema svakom čovjeku. To nam pokazuje svojim primjerom jedna mala žena koja nije bila fizička majka, ali postala je i ostala majka mnogima, tako da je imenica ‘majka’ postala njezino vlastitom ime. Riječ je o bl. Majci Tereziji. Nju sam izabrao jer je majka, a danas su Materice, jer je karitativno djelovala, a danas je Nedjelja caritasa i jer je sve to činila radosno uz geslo: Srdačno ‘da’ Bogu i veliku osmjeh svima, a danas je nedjelja radosti.
Usprkos svim padovima kreditnog rejtinga i depresije u koju nas svojom potrošačkom logikom gura ovo naše vrijeme, želim svima vama, dragi prijatelji, da od danas i vi poput bl. Majke Terezije dadete srdačno ‘da’ Bogu i veliki osmjeh svima. S tom željom vam svima, a u čast naših majki kojima radosno čestitam Materice, želim pokloniti i još nekoliko njezinih poticajnih misli koje je izgovorila na Biskupskoj sinodi u Rimu 1980. godine, a koje nam približavaju sva dimenzije treće nedjelje došašća kojih se danas spominjemo:
Nedavno sam susrela jednoga čovjeka na ulici. Upitao me: ‘Jeste li Vi Majka Terezija?’ Odgovorila sam: ‘Jesam.’ On mi je rekao: ‘Molim Vas, pošaljite nekoga u moju kuću. Moja žena je napola psihički bolesna, a ja sam napola slijep. No, čeznemo čuti zvuk ljudskog glasa koji govori s ljubavlju’. Bili su to dobrostojeći ljudi. U svojoj su kući imali sve. Pa ipak, umirali su od usamljenosti, umirali za glasom koji će im se obratiti s ljubavlju. Odakle znamo da netko takav ne živi do nas? Znamo li tko su oni, gdje su? Pronađimo ih, a kada ih pronađemo, pružimo im ljubav. Tako, kada ih budemo ljubili, služiti ćemo im. Danas Bog toliko ljubi svijet da daje vas, daje mene, kako bismo ljubili svijet, bili Njegova ljubav, Njegovo milosrđe. To je za nas tako lijepa misao – i uvjerenje – da vi i ja možemo biti ta ljubav i milosrđe. Znamo li tko su naši siromasi? Poznajemo li naše susjede, siromahe u našoj okolici? Tako je lako samo govoriti i govoriti o siromasima u drugim mjestima. Vrlo često imamo one koji trpe, koji su usamljeni; ljude – stare, neželjene, bijedne – koji su blizu nas, a mi ih ne poznajemo. Nemamo im se vremena čak ni osmjehnuti. Tuberkuloza i rak nisu najteže bolesti. Mislim da je daleko veća bolest biti neželjen, nevoljen. Jako je teško shvatiti bol koju ljudi trpe, teško je prodrijeti u nju. Mislim da to proživljavaju naši ljudi diljem svijeta, u svakoj obitelji, u svakom domu. To se trpljenje ponavlja u svakome muškarcu, ženi, djetetu. Mislim da Krist ponovno proživljava svoju Muku. Na vama je i na meni da im pomognemo – da im budemo Veronika, da im budemo Šimun. Naši su siromasi veliki ljudi, vrijedni ljubavi. Ne treba im naše sažaljenje i sućut. Treba im naša ljubav prožeta razumijevanjem i naše poštovanje. Siromasima trebamo reći da nam nešto znače, da je i njih stvorila ona ista ruka Božja, puna ljubavi, da bi ljubili i bili ljubljeni.