Ova treća nedjelja kroz godinu u liturgijskoj godini „A“ vraća nas Matejevom evanđelju koje nas upoznaje s odlaskom sa scene Ivana Krstitelja i stupanjem na scenu Isusa Krista. Čini mi se važnim u tom evanđelju uočiti tri stvari:
Želio bih uočiti činjenicu da Isus Krist svoj javni nastup nije započeo u Jeruzalemu i Judeji, nego u Galileji. Matej u tome otkriva ispunjenje starozavjetnog proročanstva koje smo čuli kao prvo čitanje, a ja u tom otkrivam Isusovu želju da nikoga ne odbaci nego da poradi na jedinstvu svog naroda tako što će pokazati kako u njegovim očima imaju vrijednost ne samo oni članovi njegovog naroda koji su smješteni u pravovjernu Judeju, nego i oni članovi njegovog naroda koji su smješteni izmiješani s drugim narodima i vjerama u polupoganskoj Galileji.
Osim ovoga želim uočiti nešto što mi se čini s ovim povezano, a to je da je Isusova nastupna propovijed koja glasi: „Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!“ identična onomu što je propovijedao Ivan Krstitelj, a što bi značilo da je Isus tom propovijeđu svojim suvremenicima, a s njima i nama, želio poručiti da između njega i Ivana Krstitelja postoji kontinuitet, povezanost i jedinstvo.
Treći i posljednji element koji želim istaknuti, a koji mi je upao u oči čitajući današnje evanđelje i koji je povezan s prethodna dva, je Isusov izbor prvih apostola. Isus za apostole izabire braću: „Prolazeći uz Galilejsko more, ugleda dva brata, Šimuna zvanog Petar i brata mu Andriju … i kaže im: ‘Hajdete za mnom …!’ … Pošavši odande, ugleda druga dva brata, Jakova Zebedejeva i brata mu Ivana … Pozva i njih.“ Nije li ova činjenica, izražena na samom početku Matejevog evanđelja, jasna poruka da isto ono jedinstvo koje želi za svoj narod i koje je postojalo između njega i Ivana Krstitelja, on želi i među svojim učenicima, da bi bili, ne samo fizički nego i stvarno, povezani kao braća i sestre?
Nažalost od samog početka, premda možemo pročitati da u prvoj Crkvi u „mnoštvu onih što prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša“ (Dj 4, 32), u Crkvi nije bilo jedinstva i kršćani jedni drugima često nisu bili braća i sestre. To dokazuje i današnje drugo čitanje uzeto iz Prve poslanice Korinćanima u kojoj Pavao onda Korinćane, a danas nas kršćane razjedinjene i nesložne na različitim razinama, zaklinje da budemo jedinstveni i složni, da međusobno budemo braća i sestre: „Zaklinjem vas, braćo, imenom Gospodina našega Isusa Krista: svi budite iste misli; neka ne bude među vama razdora, nego budite savršeno istog osjećanja i istog mišljenja. Jer Klojini mi, braćo moja, o vama rekoše da među vama ima svađa. Mislim to što svaki od vas govori: “Ja sam Pavlov”, “A ja Apolonov”, “A ja Kefin”, “A ja Kristov”. Zar je Krist razdijeljen? Zar je Pavao raspet za vas? Ili ste u Pavlovo ime kršteni?“
Sve ovo nam je, povezano uz činjenicu da smo jučer na blagdan Obraćenja sv. Pavla završili Molitvenu osminu za jedinstvo kršćana, poticaj da razmislimo o problemu razjedinjenosti Crkve koja je, na svoj način, prisutna početka. Ne možemo pojedinačno analizirati sve tragične trenutke crkvene povijesti pa ćemo izdvojiti dva najtragičnija. Prvi je tzv. Istočni raskol koji se, nakon nekoliko stoljeća nerazumijevanja, međusobnih optužbi i, prije svega drugoga, političke podijeljenosti, dogodio 1054. dijeleći Kristovu Crkvu na Zapadnu, katoličku i Istočnu, pravoslavnu. Možda bi zanimljivo bilo spomenuti, povezano uz današnje evanđelje, kako je to u doslovnom smislu bila podjela između dvojice braće, Petra koji je zaštitnik Rima i čiji biskup se smatra Petrovim nasljednikom i Andije koji je zaštitnik Carigrada i čiji biskup se smatra nasljednikom apostola Andrije. Drugi, još tragičniji, trenutak koji želim izdvojiti je Reformacija u XVI st. nakon koje su nastale Luteranska, Kalvinska, a zbog shizme Henrika VIII. i Anglikanska kršćanska zajednica ili Crkva. Kažem da je taj raskol bio tragičniji jer Istočni raskol je razjedinio Crkvu, ali je ostavio kakvo-takvo vjersko jedinstvo. Između katolika i pravoslavaca nema, naime, bitne razlike u vjerskim pitanjima, dok je Reformacija razbila vjersko jedinstvo Crkve, jer se razilaženje dogodilo upravo u vjerskim pitanjima.
Kao što je od samih početaka Crkve bilo onih koji su razarali njezino jedinstvo, tako je bilo i onih koji su se zalagali za njezino jedinstvo. Od samog početka među pojedinim članovima Crkve je, naime, bila prisutna svijest da je jedinstvo među kršćanima Isusova želja izražena na poseban način kroz njegovu velikosvećeničku molitvu Ocu u kojoj on moli za jedinstvo svojih učenika svih vremena: „Ne molim samo za ove, nego i za one koji će na njihovu riječ vjerovati u mene: da svi budu jedno kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi…“ Ova svijest se u moderno vrijeme posebno počela buditi među anglikancima koji su i osmislili molitvu za jedinstvo kršćana. To zalaganje se, posebno zbog sukoba i problema u misionarskim zemljama, polako razvilo u ekumenski pokret – pokret koji nastoji obnoviti jedinstvo podijeljenih kršćanskih Crkava – koji je službeno započeo 1910. Prvi zamah ekumenizmu nisu dali katolici nego anglikanci i protestanti. Katolička se strana uključila u ekumenska nastojanja tek s papom bl. Ivan XXIII. koji je, nakon što je sazvao Drugi vatikanski koncil (1962-1965) i osnovao Papinsko tajništvo za jedinstvo kršćana, širom otvorio vrata Katoličke Crkve ekumenizmu i ekumenskom pokretu.
Ovo sam iznio zato što bi svaki kršćanin trebao postati svjestan razjedinjenosti Crkve na često suprotstavljene crkvene zajednice, ali i svoje vlastite odgovornosti i poziva da se na svoj način, osobito kroz molitvu, uključi u ekumenska nastojanja i tako doprinese postizanju jedinstva Crkve. Nažalost, umjesto toga da se molimo za jedinstvo i da pokušavamo kroz molitvu otkriti što nas to s drugima ujedinjuje, mi se previše zaustavljamo na onome što nas dijeli, osuđujući i odbacujući druge samo zato što su drugačiji. Kad se takvo što dogodi onda nas to ne udaljava samo međusobno, nego nas udaljava i od Krista jer, makar se pozivamo na Krista, mi u tom slučaju nismo njegovi i s njima nemamo ništa. Isus Krist ne može imati ništa s onima koji druge mrze i preziru, a kamo li s onima koji to čine samo zato što su drugačiji, samo zato što su pravoslavci, protestanti, a možemo dodati nekršćani i nevjernici.
Ima, međutim, i nešto drugo što želim podcrtati i što je, čini mi se, bilo u temelju svih razjedinjenosti. To je vrlo prisutno kritizersko ponašanje prema Crkvi kojoj sami pripadamo. Nije ovdje riječ o kritici. Kritika i upozoravanje na ono što nije dobro, a ovih smo dana mogli vidjeti da toga ima i na primjeru moje biskupije, su nešto dobro. Riječ je o kritizerstvu. Kritizer kritizira da bi kritizirao. I ni jedno mu objašnjenje nije zadovoljavajuće. I ni jedna isprika dovoljna. Želimo li jedinstvo s drugima, a kao kršćani i ako smo kršćani to trebamo željeti, jer to je volja onoga po kojemu se zovemo kršćani, onda trebamo znati živjeti jedinstvo i u našim padovima. Osim toga, jedinstvo se ne može dostići velikim koracima, nego malim. I ono ne počinje od velikih zajednica nego od malih. Trebamo ga zato graditi u malim stvarima i počinjući od malih zajednica, one obiteljske, preko onih malo većih, župnih i biskupijskih, pa sve do jedinstva one Crkve kojoj pripadamo, kako bismo onda u Crkvi i po Crkvi, mogli graditi jedinstvo s drugim kršćanskim Crkvama, drugim religijama, a onda i sa svim ljudima dobro volje. Svaki pokušaj da se ide drugim putem, bilo od velikih koraka prema manjima, bilo od tuđih zajednica prema svojoj, je pogrešan. To ne vodi prema jedinstvu, nego prema još većoj razjedinjenosti.
Isus je svoj javni nastup započeo propovijedanjem obraćenja: „Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!“ što su, kako nas Matej izvještava, pratili popratni znakovi liječenja svake bolesti i nemoći u narodu. Zamolimo ga da i danas, dok liturgijski ponavlja taj početak svog javnog nastupa, u svim kršćanima, bez obzira kojoj Crkvi pripadaju, probudi svijest da se taj poziv odnosi i na njih ili, bolje, i na nas, kako bismo se svi uistinu obratili i kako bi se, po našem obraćenju i u današnjem narodu Božjem, Crkvi, mogli dogodili popratni znakovi izlječenja od najgore bolesti i nemoći koja nas je kao kršćane, Kristove učenika, mogla pogoditi, bolesti i nemoći nejedinstva, koje ovom svijetu i vremenu daje krivu sliku ne samo Crkve, nego i njega samoga.