Isusove ruke i noge, koje se mogu vidjeti i opipati u onom našem biti svjedoci uskrsnuća i po onom što govorimo i po onom što činimo, ostaju trajan znak njegovog uskrsnuća, dokaz da je on živ.
3. vazmena nedjelja (B), 2018.
Svojim zbunjenima i prestrašenima učenicima kaže: „Pogledajte ruke moje i noge! Ta ja sam!“ Isus, uskrsnuli Gospodin, se prepoznaje po rukama i nogama. Nisu bez razloga to upravo ruke i noge. Na njima su znakovi raspeća. Isusove ruke i noge su probodene ruke i noge. One i na njegovom uskrsnulom i preobraženom tijelu trajno ostaju znak Božje raspete ljubavi prema nama. On, naš Gospodin i Bog, nema druge ruke nego ruke koje su se iz ljubavi prema nama dale probosti čavlima. I nema druge noge od onih koje su se zbog iste ljubavi dale prikovati na križ. Ruke i noge uskrsloga ne prijete. One se ne osvećuju. To su ruke i noge koje ljube. Zato se, promatrajući Isusove ruke i noge, znakove Božje ljubavi prema nama, ne trebamo bojati. Promatrajući ih i dotičući ih s vjerom i mi možemo otkriti Boga. I, odagnavši svaku zbunjenost i prestrašenost, probuditi svoju vjeru u Isusa Krista, uskrsloga. Ali, kako danas možemo promatrati Isusove ruke i noge? I uvjeriti se da Isus Krist uistinu nije mrtav, nego da je živ?
Odgovor nudi ulomak iz Djela apostolskih. Taj odgovor smo mi kršćani, mi Crkva. Nakon što su, „po vjeri u (Isusovo) ime“, ozdravili čovjeka hromog od rođenja, apostoli poručuju: „Bog ga uskrisi od mrtvih, čemu smo mi svjedoci.“ Nekad zbunjeni i prestrašeni pojavom Isusa uskrsloga, sada sami po njegovoj zapovijedi postaju svjedoci njegovog uskrsnuća. I to nisu samo riječima. To su i djelima. Njihov život, život učenika, Crkve, u kojoj Isus nastavlja propovijedati evanđelje i ozdravljati, dokaz je da je Isus živ. Zato su apostoli svjedoci uskrsnuća. Zato i mi možemo biti svjedoci uskrsnuća. U Crkvi i kršćanima, odnosno našem propovijedanju evanđelja i služenju iz ljubavi do kraja, u različitim zvanjima i zanimanjima, bez ikakve kalkulacije i zadrške, sve do raspetosti, raspetosti na križu iz ljubavi, moguće je i danas vidjeti ruke i noge Isusa Krista uskrsloga. Naše ruke i naše noge, ruke i noge nas kršćana, Crkve, raspete iz ljubavi koja služi braći i sestrama, ljubavi koja i onda kad insistira na istini nikoga ne isključuje, Isusove su raspete ruke. I dokaz je da je Isus doista živ. I to je, te Isusove raspete ruke i noge koje se vide u našoj brizi za druge, našoj ljubavi, našem opraštanju, našem zalaganju za sve ljude bez obzira na sve naše razlike, naš način da budemo i ostanemo svjedoci uskrsnuća. I znak da Isus nije ostao u grobu. Da je on i danas živ.
Vjera, poručuje to i apostol Ivan, ne može biti odvojena od života. Zato nas on i poziva da ne griješimo, ali i podsjeća da onda kad sagriješimo u Isusu imamo zagovornika kod Oca i pomirnicu za naše grijehe i za grijehe cijeloga svijeta. Biti svjestan toga da bismo se kao kršćani trebali truditi živjeti drukčije od drugih, da ne bismo tako olako trebali griješiti, ali i, svjesni da nismo postavši kršćani postali savršeni, da se i onda kad smo sagriješili ne trebamo prestati pouzdavati u Isusa nego mu se, jer smo to učinili u neznanju ili slabosti, možemo vratiti, znači poznavati Isusa. Ovo poznavanje Isusa znači vidjeti i opipati njegove ruke i noge, ruke i noge uskrsloga probodene iz ljubavi. I ovo znači povjerovati u njegovo uskrsnuće. I vjerovati u našu mogućnost da se uvijek ponovno izdignemo iz grijeha. I da i mi suuskrsnemo s njime na novi život. Na isti način to se, nemojmo to zaboraviti tako što preblago sudimo sebe, a prestrogo druge, odnosi i na druge i onda kad oni sagriješe. Isus uskrsnuli, s probodenim rukama i nogama, je i njihov zagovornik. On je pomirnica za grijehe cijeloga svijeta. Prihvaćamo li to možemo na nov način čuvati i Isusove zapovijedi. Njihovo čuvanje je dokaz da ga poznajemo i da nismo lašci. No koje su to doista njegove zapovijedi? Koliko god da ih je, sve se svode na onu jednu, na zapovijed ljubavi prema Bogu koja se ostvaruje u ljubavi prema bližnjima. To je zapovijed da mi njegovi učenici, mi koji kažemo da ga poznajemo, ne budemo lašci govoreći da poznajemo Isusa i ljubimo Boga, a ne prepoznajemo u svakom čovjeku brata i sestru i ljubimo ga kao brata i sestru. Isusa se ne poznaje i Boga se ne ljubi samo onim što govorimo, pa i kad je to što govorimo i sam navještaj evanđelja. Isusa poznajemo i Boga ljubimo onda kad, kao kršćani i Crkva, u svom svijetu i vremenu postanemo Isusove ruke i noge, ruke i noge probodene iz ljubavi, kojima on u nama i po nama nastavlja hodati ovom zemljom i činiti dobro. Tako Isusove ruke i noge, koje se mogu vidjeti i opipati u onom našem biti svjedoci uskrsnuća i po onom što govorimo i po onom što činimo, ostaju trajan znak njegovog uskrsnuća, dokaz da je on živ.
Za one koji žele više:
http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=719
http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=3217